Jesi li Vukovar?

U svojoj mjesečnoj kolumni naš urednik piše o Vukovaru...

Vjerujem da je svakome od nas upisano u neke dimenzije svijesti makar jedan događaj iz najranijeg djetinjstva. To je ono kada netko u obitelji priča priču koje se ti ne možeš sjećati, ali tebi je ipak pred očima ta priča tako jasna. Negdje iz najranijih sjećanja, iz najdubljih dubina, iz tog čudesnog bogatstva ljudske otajstvenosti, ja se sjećam nekoliko slika. Jedna od njih je Vukovar.

Moja mama rijetko je šutjela. Uvijek je imala što kazati nama djeci, komentirati najnoviju vijest s dnevnika, predbaciti još jednu sitnicu koja nije bila tako važna. Tih je godina Predsjednik još bio živ i Hrvatska radio televizija uistinu je bila hrvatska. Navikli smo bili na televiziji gledati i slušati o patnjama i stradanjima, o herojstvima i uspjesima naše borbe. Večeri moga djetinjstva bile su večeri igre i razgovora, često i žustrih prepirki. Te večeri pamtim kao trenutke otkrivanja svijeta. Ugasiti svijetlo a upaliti svijeću i na svjetlu svijeće praviti razne oblike, moj je tata bio stručnjak u tome. Stišati televiziju i započeti neku novu političku raspravu, mama je u tom uživala. Bile su to večeri u kojima je tišina rijetko vladala našom dnevnom sobom. Osim kad bi počela priča o Gradu.

Vukovar. Je li ikada išta zvučalo tako snažno? Tek jedan jedini spomen tog imena i sve je prestajalo. Rasprave bi se u trenu zaključile, svijeće ugasile, a svi bismo se okupili i gledali, i slušali i pokušavali razumjeti. Mama i tata mislili su na osobe, na njih s kojima su se igrali, odrastali, s kojima su otkrivali svijet i život. Sestra i ja smo razmišljali o djeci, o njihovim sudbinama, gdje su sada njihove lutke i njihovi automobili. Baka je molila. Djed je sve češće puštao suze. Sjećam se maminih jauka kad je na televiziji ponad otvorene masovne grobnice prepoznala svoga tetka koji je došao po tijelo svoga sina. Vukovar. Nikada ništa nije zvučalo tako snažno. Nikada Domovina nije bila više Domovina kao u Vukovaru.

Prošlo je puno vremena. Neke nove bitke su dobivene, mnogo njih je izgubljeno, a neke se još danas vode. Ja više ne pokušavam razumjeti. Nikada neću moći razumjeti mržnju. Zato molim za ljubav. Neka Ljubav pohodi moj Vukovar. Neka se Ljubav razlije Domovinom. Moja mama još uvijek rijetko šuti. Tata igre smišlja svojoj unučici. Djed je već pokojni nekoliko godina. Baka još uvijek najčešće moli. U mome roditeljskom domu Vukovar je i sad snaga zajedništva. Kada netko spomene Vukovar, sve drugo prestaje.

Prepoznaješ li Vukovar?

U Vukovaru? U Domovini? Prepoznaješ li ga u svome domu?

Čuješ li kako rijeke govore,

kako šume šapuću,

kako gore viču: Vukovar. Vukovar?

Osjećaš li Vukovar u sebi?

Kada udahneš zrak znaš li da si udahnuo Vukovar?

Vidiš li rastvoreno nebo iznad Savske ulice u Zagrebu?