Pred nama je ovaj tjedan osamnaesta opomena sv. Franje...
O suosjećanju s bližnjim
Blago čovjeku koji svoga bližnjega podnosi u
njegovim slabostima onako kako bi želio da drugi njega podnose kad bi bio u
sličnoj prigodi (usp. Gal 6, 2; Mt 7, 12). Blago sluzi koji sva dobra vraća
Gospodinu Bogu, jer onaj koji sebi nešto zadržava, sakriva novac svoga
Gospodara, Boga (Mt 25, 18), i oduzet će mu se ono što misli da ima. (Lk 8, 18)
Pred nama još jednom stoji snažni lik Franje iz Asiza. Čovjek
je to siromašan riječima, ali bogat duhom. Spor da govori, ponizan, gotovo nesiguran,
ali uvijek promišljen i pronicav. Zadivljujuće je kako uvijek iznova pogađa
bit. Evo opet nam stavlja istinu o nama pred oči. Opomena mu nije duga, ali u
njoj nam otkriva našu vlastitu bijedu koje zasigurno i nismo svjesni.
U jednu ruku stalno želimo prekriti vlastite nedostatke,
svim silama se trudimo da se ne otkriju naše mane, pa čak i kada se otkriju
spremni smo brzo dati gomilu izlika kako bi sami sebe opravdali i zaštitili. To
nam je prirodno. Tako su postupili i
prvi ljudi. Zmija me prevarila pa sam
jela (Post 3,13). Svoj grijeh neprestano opravdavamo, umanjujemo. Želimo, u
društvu, sačuvati dobru sliku o sebi i jao onome koji bi je ijednim svojim
postupkom narušio. Postaju nam odbojni svi oni koji bi nam pokazali na naše
mane i preziremo sve one koji nam
zamjeraju zbog našega krivog načina ponašanja. Pitamo se kako drugi nije
sposoban vidjeti okolnosti zbog kojih sam učinio sve to i ne znaju li da sam i
ja samo čovjek. Dok se grijeh umnaža sve sile ulažemo da ga prekrijemo, da ga
nitko pa ni mi sami ne vidimo. Izlike se umnažaju, a promjene nema.
S druge, pak, strane koliko li brzo planemo na brata koji
nešto krivo učini? Često se ljutimo na drugoga, jer nam
svojim postupcima pokazuje vlastitu slabost. I u tom trenutku kao da se sve
sile u nama bude i usmjeraju se protiv onoga koji je učinio zlo. Činimo kardinalnu pogrešku –
borimo se protiv čovjeka, a ne protiv zla samoga. Umjesto da pružimo ruku onome
koji je već pao mi ga gazimo i u blato zakopavamo. Nismo sposobni vidjeti
čovjeka. Jer nam njegova slabost ukazuje na vlastitu, jer ne možemo ga ni podnijeti.
Mislim da nas upravo protiv toga upozorava sveti Franjo.
Hoće nas uputiti na ono što je Pavao rekao u svojoj hvalospjevi ljubavi Ljubav sve podnosi (1Kor 13,7). Upravo
je to bit ove opomene. Franjo naš pogled usmjerava opet na našu kršćansku
zadaću. Prema bratu moramo postupiti točno onako kako bi željeli da on s nama
postupi. Čovjek koji je pao treba milosrdnu ruku da ga podigne, onaj koji nosi
križ nekoga da mu pomogne. Podnošenje slabosti drugih ne znači opravdavdati
grijeh, nego unatoč grijehu vidjeti čovjeka. Samo u strpljivom podnošenju jedni
drugih u ljubavi možemo stvarati ozračje gdje svatko može rasti. U podnošenju
braće upućujemo ih na onoga koji ima moć spasiti svijet – Krista.
