Postoji trenutak u svakodnevici pred kojim mi se misao redovito zamrzne, a zjenice u bunilu rašire. Sve se to zbiva pri susretu s okrajkom beskvasnog kruha koji se lijepi za nepce i u trenu rastopi. Taj komadić u sebi nosi tvrdnju toliko golemu da bi je svaki trijezan razum, sveden samo na sebe, morao odbaciti kao bunilo. Odbaciti, jer gotovo je nezamislivo da u tome stanuje Bog. Ali… ne slika Boga, ne podsjetnik, ne običaj, ne metafora kojom si tepamo da nam bude toplije… nego On sâm, sav i neumanjen! Pretače sebe u nešto što bi golub pozobao bez ikakve svečanosti. Mene tu ne muči vjera ni nevjera, nego granica između onoga što se vidi i onoga što jest, između riječi i tvari, i što na kraju… uvijek ostanem stajati nad skupom mrvica u kojima je ukotvljeno i više od kozmosa.
Zato sam uzeo spise siromaha iz Asiza, koji me privlače upravo zato što čovjek koji ih je zapisivao jedva znao pisati. Čovjek koji nije imao gotovo nikakva oruđa, nikakva znanja s katedri, a ipak je o ovome govorio s preciznošću pred kojom problijedi tinta pola akademskih traktata. Ne kanim ga tumačiti niti prevoditi na jezik kojim bi ga učinio probavljivijim, jer bih ga time izdao; uzimam njegove rečenice onako kako stoje, kao kremen o koji se kreše i u duhu oblikuje misao.
I kao što su oni gledajući njegovo tijelo vidjeli samo njegovo tijelo, a duhovnim očima motreći vjerovali da je on Bog, tako i mi tjelesnim očima gledajući kruh i vino vidimo i čvrsto vjerujmo da je to živo i pravo njegovo presveto tijelo i krv.
Opomena I. – O tijelu Gospodnjem
Gotovo devedeset posto onoga što doživljavamo upijamo kroz očnu rožnicu u kojoj se sve prelama. Oko, čudesni organ, koji nas najuvjerljivije laže baš onda kad nam se čini najpoštenijim. Ponajprije kad je usmjereno prema oltaru, jer ne vidi da ne vidi. Jer opaža samo ono što mu se prikazuje, a ne prozire u bit. Tu bit preciznije nazivamo bitnost(substantia), tj. ono-po-čemu-nešto-jest-to-što-jest. Bivstvo nitko nikad nije vidio. Nikada i nigdje! Ni u biljci, ni u kamenu, ni u ogledalu… A zašto? Jer vidljive su jedino prilike (species): boja, opseg, okus, težina. Ali to je samo tanka opna pojavnosti, ono što ne stoji samo o sebi nego uvijek zbog nečeg drugog, a mi to naivno brkamo sa stvarima samima.
Tako, kad pred sobom imam taj komadić, oko mi javlja istinu o površini i laž o biti. Ako je zdravo, točno mi prenosi blijedu boju, kružni oblik, materiju… ali posve promašuje ono što se pod tim zbilo. Sva drama ovoga sakramenta sažeta je u jednoj jedinoj stvarnosti: da se u pretvorbi (transsubstantiatio) promijenilo upravo ono nevidljivo, a da je sve vidljivo ostalo isto.
Te prilike, ta vanjština satkana od materije, boje, okusa… ima i svoje drugo, slikovitije ime: a zove se veo (velamentum). Ali ne kao zastor koji skriva da bi uskratio i zabranio, već da bi se smjelo prići. U Hramu je Najsvetije oduvijek bilo iza zavjese, a kad se ona na Veliki petak razderala odozgo do dolje, napokon se otvorilo. Ovdje se stavlja nov zastor, tanji od onoga hramskog. I baš zato ovo nije prisutnost u slabom smislu, nije znak koji upućuje na nešto odsutno, nije zastupanje nečega što je drugdje, nego ono što stara predaja zove zbiljskom prisutnošću (praesentia realis): nazočnost samoga Krista, ovdje, iza vela, ne naslikana nego dana.
Tu se moja sklonost da svijetu vjerujem na temelju onoga što o njemu dojavljuju osjetila ne samo poljuljala nego okrenula naglavce, jer u svemu ostalom oko mi je posljednji sud i mjera zbiljskoga, a ovdje se pretvara u svjedoka koji govori istinu o nevažnom, a šuti o važnom.
Postoje dva načina na koje se gleda jedna te ista stvarnost, i razlika među njima nije u njoj nego u tome tko gleda i koliko dopušta da mu pogled dopre. Jedan pogled ostaje na površini i odbije se natrag, zaokružen i zadovoljan, jer je u onome što gleda našao samo potvrdu vlastite mjere. Takav pogled na Kruh vidi samo Kruh. To je pogled IDOLA (l’idole), zrcalo u kojem gledatelj na koncu vidi samo sebe. Drugi pogled ne ostaje na površini, nego prodire, i biva sam pogledan, jer ono kroz što je prošao nije slijepa površina koja vraća svjetlo, to je pogled IKONE (l’icone).
Temeljeći se na ovome, pokušao bih povući paralelu, praveći veliki skok unatrag, i to od dvije tisuće godina, kako bih to usporedio s onima koji su nekoć stajali pred živim Čovjekom iz Nazareta. Gledali su, i jedni i drugi, posve isto lice, istu prašinu na nogama, iste podočnjake… Jedni su vidjeli samo čovjeka i tu se zaustavili, a drugi su promatrali i ugledali… Dakle, komadić Kruha, koji danas gledamo, samo je posljednji, najgoliji oblik te iste kušnje. No sve ovisi o tome zaustavlja li se gledanje na pojavnosti ili pristaje proći kroz nju i biti uhvaćeno s druge strane.
Ono što me u svakodnevici drži budnim jest bljesak svijesti da viđenje i vjerovanje nisu suprotstavljeni, kako obično svi trube, nego je vjerovanje (koje je prije svega dar) jedno dublje, izoštrenije viđenje. Naviknuti smo misliti da je vjera nešto čime nadoknađujemo manjak dokaza… Slabašna daska bačena preko rupe u znanju. Ali ovdje je ona suprotno od toga. Dar kojim se opaža sloj zbilje za koji su osjetila preslijepa. Tu se zbiva nešto što bi se moglo nazvati zorom zasićenim preko ruba (phenomene sature), darivanjem u kojem dano nadilazi svaki pojam koji bi preko njega htio prevući.
O divne li uzvišenosti i čudesna dostojanstva! O uzvišene poniznosti! O ponizna veličanstva, da se Gospodin svemira, Bog i Sin Božji, tako ponizuje te se radi našega spasenja skriva pod prilikom malo kruha.
Pisma cijelom Redu
Ovi paradoksi nisu lako shvatljivi… Ali prije bih stavio okular na riječ koja bi se inače lako previdjela jer zvuči odveć krotko: skriva. Zar Bog nije u sjaju? Zar ne razdire nebo? Zar bukom i veličinom ne sili na koljena? Kakav je to Bog? Pa onaj koji čini najneočekivanije od svega: uzmiče u malenost, utiskuje u sitnome… Da, ovdje je riječ o skrivenome Bogu (Deus absconditus) u onom snažnom i pozitivnom smislu. Radi se o onome koji se zastire namjerno, jer je skrivenost oblik prisutnosti baždaren prema srcu, a ne dokazu. To je onaj najfiniji mogući kalup za nešto što bi nas, da se očituje u drugom obliku, rasplinulo.
Nestali bismo, jer prisutnost koja bi od Boga bila nametnuta ne bi ostavila prostora ničemu osim pristanku, a pristanak iznuđen veličinom nije ljubav nego predaja pred strahom, u kojoj nema mjesta nikakvoj nutrini. Bog koji bi stao pred oči u svojoj veličini ukinuo bi u istom času i slobodu i ljubav, jer bi svako srce smrvio u sitni prah.
Ono što mi pritom oduzima dah jest način na koji se u toj jednoj rečenici sastaju riječi koje se inače isključuju, jer ne stoji samo poniznost nego uzvišena poniznost. Ne samo veličanstvo nego ponizno veličanstvo, i to nije nikakvo gomilanje ukrasa nego ono što je Kuzanski nazvao podudaranjem suprotnosti (coincidentia oppositorum). Ovo je mjesto na kojem se najveće i najmanje dotiču točno zato što su oboje beskonačno daleko od svake naše mjere. Beskonačno je tako neusporedivo s konačnim te je Bogu u određenom smislu svejedno hoće li se utisnuti u svemir ili u mrvice kruha, jer i jedno i drugo je za nj jednako, beskrajno premalo, i ono što bi nama bilo poniženje (sići s beskonačnosti na opseg jednog zalogaja) za nj uopće nije obeščašćenje nego tek izbor jedne od dviju jednako nedostatnih posuda.
Ta dragovoljna sićušnost ima i svoje staro ime: samoispražnjenje (kenosis), ali ne obično pražnjenje, nego ono u kojem se ništa ne gubi već se sva punina pretače u oblik koji je naizgled prazan. Smetenost koju u nekima izaziva pomisao na Boga skrivena u tako sitnom komadu počiva, čini mi se, na pretpostavci da je moć isto što i masa, da je veličina sve što božanstvo ima i da se ono drži svoje gromade kao škrtac zlata. A mislim da je riječ o nečem posve drugačijem… Ovdje je sposobnost smanjivanja, da sebe izlije a da se ništa ne izgubi, znak one moći koju konačno nikad nema. Konačna se moć grčevito drži svake mrvice svoje veličine jer joj je veličina jedino čime raspolaže, dok bi se ono uistinu neograničeno moglo skupiti u točku a da ne presahne; i zato mi se silazak u malo Kruha ne čini kao mrlja koja izvire iz svemoći nego kao njezin najčišći dokaz.
Sve čovječanstvo neka se boji, sav svijet neka strepi, a nebo neka kliče, kad je na oltaru u svećenikovim rukama Krist, ‘Sin Boga živoga’!
Pisma cijelom Redu
Tri se glagola ovdje sustižu u jednom jedinom dahu: bojati se, strepiti i klicati. Sva tri se sliježu nad istim kružićem podignutim u rukama svećenika. Stoga me ta rečenica privlači te u njoj prepoznajem nešto za što naša mlaka svakodnevica gotovo više nema osjetila, a drevna je misao dobro poznavala pod imenom svetoga. Ono što me u tom Franjinu nizu zaustavlja nije strah u običnome smislu, strah od opasnosti ili kazne, nego ona osobita jeza koju izaziva blizina nečega što me beskrajno nadilazi. Nju je Rudolf Otto shvaćao kao numinozno (numinosum). On to opisuje kao otajstvo koje istodobno potresa i privlači (mysterium tremendum et fascinans), kao prisutnost pred kojom čovjek banalno govoreći ostaje zbunjen… u istom trenutku uzmiče i biva uvučen, drhti i divi se; i upravo taj, uvijek dvostruki pokret, savršeno opisuje ono što se zbiva nad podignutim kruhom, gdje strah i klicanje nisu suprotnosti nego potpuno zahvaćanje.
Čujte, braćo moja: ako se blažena Djevica časti onako kako je dostojno, jer ga je nosila u svojoj presvetoj utrobi; ako se blaženi Krstitelj prestrašio i nije se usudio dotaknuti sveto tjeme Božje; ako se štuje grob u kojemu je neko vrijeme počivao — kako mora biti svet, pravedan i dostojan onaj koji rukama dodiruje, srcem i ustima prima i drugima daje da jedu ne onoga koji će umrijeti, nego onoga koji će vječno u slavi živjeti, koga anđeli žude gledati!
Pisma cijelom Redu
Jasno je da ono što svaki smrtnik blaguje nije smrtnan nego proslavljeni, uskrsli, neraspadljivi: cijeli Krist! Tu se otvara nešto što razum jedva izdrži, jer taj se proslavljeni ne nazočuje kao tjelesne stvari, On ne zauzima mjesto svojim opsegom, nije ovdje ‘smješten’ kao kruh u ruci, nego je prisutan po načinu bivstva (per modum substantiae), a to znači da je cijel u svakoj čestici, da lomljenje hostije ne lomi njega, kao da bi ga se razdvajalo. Nego onaj koji primi trun ne dobiva komadić, nego Boga cijeloga (totus in qualibet parte). Ono što je u prostoru nezamislivo (cjelina se ne dijeli dijeljenjem svoga nositelja) ovdje je sam način na koji on jest, jer prisutnost koja ne ovisi o opsegu ne pristaje na računicu dijela i cjeline.
Krstitelj se prestrašio dodira, i taj me strah nimalo ne čudi, jer sveto je oduvijek bilo ono što se ne smije dotaknuti golom rukom a da ne sažeže. Sveto znači i ‘odvojeno’ (sacer), izdvojeno negdje iza, pred čim je čovjek koji je pružio ruku da pridrži Kovčeg pao mrtav (2 Sam 6, 1–7), ono što uskrsli zabranjuje Magdaleni riječju Ne dotiči me (noli me tangere – Iv 20,17, Vulgata). Sva drevna pobožnost znala je da se najsvetije gleda izdaleka, u najboljem slučaju ovlaš, rubom prsta. A onda ovaj sakrament čini nezamislivo: to isto neizdrživo sveto polaže na jezik. Stari je prorok vidio kako mu serafin žeravicom dotiče usne i kako ga taj ugljen, umjesto spaljivanja, očišćuje (Iz 6,5–7). Istočna je Crkva baš tu sliku uzela za Kruh i nazvala ga žeravicom, ognjem koji se prima ustima, a ne spaljuje onoga koji ga blaguje.
Najimpozantniji je ipak kraj Franjina odlomka: koga anđeli žude gledati. Važno je naglasiti da su anđeli čista bića, viša od nas, duhovi bez tijela kojima ništa tjelesno ne treba! Ali upravo oni samo gledaju. Točnije: žude i gledaju, dok čovjek, niži od njih, biće od mesa, ne samo da Boga gleda, nego ga i blaguje. Utjelovljenje se ovdje nastavlja: Bog koji je jednom uzeo tijelo sada se daje tijelu.
Ali ipak je Djevica bila prvi tabernakul, prva škrinja. Onaj Kovčeg saveza koji je nekoć nosio nebeski kruh, manu skrivenu u zlatu… u njoj se nastanio kao Kruh života; ono što je Hram čuvao iza zavjese, ona je nosila pod srcem. Stoga onaj koji prima Kruh života postaje ono što je ona bila: nositelj Boga, hodajući tabernakul. I baš zato je Franjo, koji je drhtao nad svakom mrvicom i s poda skupljao svako napisano Ime, znao ono što ja tek mucam: da je dostojanstvo onoga koji ovo prima strašnije od dostojanstva groba i bliže od dostojanstva utrobe, jer ne čuva mjesto gdje je Bog bio, nego postaje mjesto gdje Bog jest.
Tko ne blaguje tijela njegova i ne pije krvi njegove, ne može ući u kraljevstvo Božje… tko nedostojno prima, sud sebi jede i pije ne razlikujući tijela Gospodnjega.
Drugo pismo vjernicima
Inače je u životu lako stajati na pristojnoj udaljenosti (gledati, razmišljati, definirati…), ali ovdje se traži nešto pred čim svaka udaljenost nestaje: jesti. Ne razmišljati o Bogu, ne uzdizati žmireći pogled, nego ga unijeti u sebe, progutati, pustiti da bude u najmračnijem, najživotinjskijem procesu koji me održava na životu. Mene je oduvijek čudila upravo ta surovost, jer od svih načina na koje bi se moglo zamisliti sjedinjenje s božanskim izabrao je najmanje uzvišen. Ali zašto?
Postoji jedna pomalo već otrcana mudrost koja preživljava već naraštajima, da je čovjek ono što jede (kako je to izjavio Feuerbach), i obično se izgovara kao prizemna istina kojom se sve više stvari spušta na razinu probave. Ono što me dugo zbunjivalo, a sad mi se čini ključnim, jest da je ta izreka posve točna te da otkriva srž. Jer, što se zaista zbiva kada primjerice jedem obični kruh? Stavljam ga u usnu šupljinu, žvačem, gutam… to naposljetku uđe u krvotok. Dakle, jača strana, onaj koji jede, podčinjava i razgrađuje slabiju, hranu, i jednim dijelom je pretvara u sebe, tako da ono što sam pojeo ulazi u moje meso, moju krv… a od kruha kao kruha ne ostane ništa osim mene koji sam to preuzeo. Smjer pretvorbe ide jednoznačno od hrane prema meni, ja sam središte u koje se sve preodijeva, hrana umire da bih se ja održao, i u tome je sva tiha okrutnost svakodnevnoga jela, koju zbog nezahvalnosti ni ne primjećujemo.
Ta glad (da se božansko ne samo gleda nego ga se uzme u sebe) nije, uostalom, nikakvo otkriće ovoga sakramenta, nego nešto što je ljudska religijska mašta naslućivala mnogo prije njega i to posvuda, u oblicima koji često zastrašuju. Tako je na temelju orfičke predaje postojalo obredno jedenje sirova mesa žrtve u kojoj se vjerovalo da je bog nazočan, kao da se božanstvu ne može pristupiti drukčije nego ga progutati; Olimpljani su pak svoju neraspadljivost čuvali u ambroziji (ambrosia– besmrtno), hrani koja se, kako su vjerovali, ne zarađuje nego prima odozgo. Sve me to, međutim, ne navodi da u sakramentu vidim tek još jednu inačicu drevnoga obrasca, nego me, naprotiv, vodi na ono jedno mjesto na kojem se od svih tih obreda presudno razdvaja.
Razlika se očituje u rečenici koju je u Ispovijestima na papir utisnuo Augustin. Tamo navodi da je čuo kako mu s visine govori da je hrana odraslih, da treba rasti i da će ga jesti, ali da ga pritom on kao čovjek neće pretvoriti u sebe kao što pretvara hranu svoga tijela, nego da će on biti pretvoren u nj (sed tu mutaberis in me). U toj se jednoj rečenici cijeli smjer obrće i sva sigurnost o tome tko koga jede. Ovdje hrana ne postaje ja nego ja postajem hrana, slabija strana nije ono što se jede nego onaj koji jede, i ono što unosim u sebe ne razgrađuje se u moju tvar nego me transformira. Time se ona prizemna izreka, da je čovjek ono što jede, ne pobija nego izvodi do kraja koji je razobličuje… Da, čovjek postaje ono što jede, i upravo zato nije svejedno jede li ono što s njim trune ili ono što ga otima trulosti.
Tu se i sav onaj drevni san o jedenju boga obrće, jer ono što su mitovi naslućivali kao prisvajanje božanske snage ovdje postaje suprotno! Dakle, ne moje prisvajanje Boga nego Njegovo prisvajanje mene, ne hranjenje moje veličine njime nego topljenje moje malenosti u Njemu, ono što istočna predaja zove pobožanstvenjenjem (theosis). U njemu prepoznajem središte svega, jer ono za čim žudi kršćanstvo, na koncu posiže: da čovjek nekako prekorači sam sebe i dohvati ono bezuvjetno. Ali to se ovdje ne nudi kao bijeg duha iz tijela ni kao projekcija vlastite veličine na prazno nebo, nego kao blagovanje Drugoga koji se odbija dati svesti na moju mjeru i koji me, jednom unesen, ne ostavlja onakvim kakav sam bio.
Ako tijelo s mirom jede svoju hranu, koja će s njim postati hranom crvima, s kolikim istom mirom i spokojem mora duša uzimati kruh života?
Veći životopis sv. Franje, Bonaventura
Ova mi je rečenica možda najdraža od svih, jer u jednoj jedinoj slici drži cijelu istinu o tome kakvo sam biće. Smrtnik koji se hrani onim što će, zajedno s njim, postati hranom crvima. Sve što unosim u sebe, svaki zalogaj kojim se održavam na životu, kreće se u istom smjeru u kojem se krećem i ja, prema raspadu, prema truleži, sve do sitnih crva koji me nestrpljivo iščekuju. Stoga cijeli moj životni vijek nije, gledan iz te perspektive, ništa drugo nego marljivo hranjenje onoga što će postati hrana drugima. To nije morbidna pomisao nego najtrezvenija slika konačnoga bića, ono drevno nastajanje i propadanje (generatio et corruptio) u kojem se ništa ne rađa a da već nije obilježeno raspadom; i baš zato me Franjina rečenica pogađa, pogotovo jer to spominje s lakoćom, gotovo usput.
On raspadljivo tijelo uzima kao polazište za nešto neizmjerno veće: ako tako mirno jedem ono što sa mnom propada, koliko bih spokojnije i pažljivije morao uzimati ono što ne propada, onaj Kruh koji ne ide prema crvima, nego uzvodno, prema neraspadljivosti. Iz toga mi se otvara da postoje dvije hrane koje teku u dva suprotna smjera. Jedna koja me vuče prema zemlji i pretvara u nju samu, i druga koja me vuče prema neraspadljivosti. To je hrana koja jedina, od svega što ikad unesem u sebe, teče protiv onoga općeg klizanja svih stvari prema rasapu. Ima u tome nečega što me podsjeća na ono Heideggerovo bivstvovanje-k-smrti (Sein zum Tode), na uvid da je smrtnost utkana u samo tkivo mojega postojanja, da nisam biće koje će tek umrijeti nego biće koje se cijelim svojim trajanjem već odnosi prema vlastitome kraju. Samo što se tu, pred ovim drugim Kruhom, naslućuje hrana koja se odnosi prema životu jednako temeljno kao što se ja odnosim prema smrti.
Stara je misao, gotovo u korijenu cijele naše tradicije mudrovanja, ona Platonova iz Fedona, da je istinsko mudrovanje neka vrsta vježbanja umiranja. Takvo učenje govori da se duša treba osloboditi tijela i izići iz tamnice. Kao da bi se, oslobođena mesa, vinula prema onome čistom i nepropadljivom. Cijela jedna struja misli htjela je spasenje vidjeti u bijegu od nečistog tijela, u potpunom odvajanju materijalnog propadanja od duhovne uzvišenosti.
Ono što svakodnevno gledam iz klupa i kasnije blagujem ulazi u moje tijelo, u kojem se sastaju smrtno i vječno. I kad sve to skupim, otkriva mi se da su sve one slike kojima je čovječanstvo tisućljećima uopisivalo svoju najdublju glad (bog kojega se jede, napitak koji daje besmrtnost) bile zapravo samo ruka pružena u prazno, jedna polovica simbola bačena preko ponora vremena s tihim pitanjem hoće li joj ikad išta dati puninu.
Ovo spajanje o kojem govorim nije tek puka poetska figura, već nosi duboko značenje samog antičkog simbola (symbolon), razlomljenog predmeta čije se dvije polovice pri ponovnom susretu savršeno preklapaju, potvrđujući identitet, savez i potpunost. To suptilno, ali presudno spajanje označava trenutak u kojem ljudska konačnost i božanska beskonačnost pronalaze jedna drugu, konačno ukidajući onaj platonovski jaz između prezrene materije i uzvišenog duha.
Sve te mitove dugo sam promatrao kao pokušaje odgovora. Ali sada ih vidim kao pitanja, kao slutnju koja zna oblik onoga što traži, ali ne i njegovo lice. Ono po čemu se ovaj Kruh za mene razlikuje od svih njih nije to da bi bio bolja ili ljepša priča, nego upravo to da odbija ostati priča. On jasno tvrdi kako je druga polovica znaka napokon položena na stol, ne kao značenje koje treba apstraktno odgonetnuti, nego kao živa tvar koja se može primiti i koja mene osobno može preobraziti u neposrednom doticaju.
Pred time se misao završava jer pred sobom nemam problem koji bih izvana mogao razložiti i jednom zauvijek riješiti dovoljno dobrom teorijom, nego otajstvo (mysterium). Otajstvo kao ono u što sam i sam već uvučen i u čemu nestaje sama mogućnost da stojim postrance i hladno promatram, jer pripadam onome o čemu mislim. Um tu doseže svoju granicu i mora ustupiti mjesto iskustvu.
Ali na kraju me On ne pita što o tome mislim, niti čeka da svojoj polovici nađem para u nekoj briljantnoj rečenici, nego naprosto stoji preda mnom, malen i krhak. Tako čekajući traži jedan jedini čin u kojem se te dvije polovice doista sklapaju u konačno spajanje vječnog i vremenitog, a taj čin nije nikakva misao ni riječ, nego isključivo otvorene oči, usta i srce.
