Veliki petak

Slavljenje Kristova vazmenog otajstva, »obredno« raspoređenog u tri dana, pokazuje da tri ključna elementa Kristove Pashe - muku, smrt-ukop i uskrsnuće - valja gledati u njihovoj nutarnjoj objedinjenosti kao neprekinuti slijed Kristove Pashe. Danas se zadržavamo na elementima Kristove muke i smrti...

Veliki je petak dan spomena na Kristovu muku i smrt. U prvim stoljećima kršćani nisu imali posebno liturgijsko slavlje na Veliki petak. Tek su se u IV. stoljeću oblikovala različita neeuharistijska slavlja. Taj je dan bio obilježen navještajem evanđeoskog odlomka o Gospodnjoj muci i smrti te klanjanjem križu. Točniji podatci o liturgiji toga dana postoje tek od VII. stoljeća. Današnja liturgija Velikog petka u središte stavlja otajstvo križa. Brojni su obredni elementi koji nas uvode u otajstvo križa.

Boja koja se rabi u liturgiji je crvena, boja mučeništva i pobjede, čime se naglašuje da ovaj dan nije dan tuge, već razmatranja Kristove smrti kao izvorišta našega spasenja. Jednostavnost ustroja je ujedno i snaga izražajnosti ovoga slavlja. Element koji svakako treba biti zamjetljiv je tišina. Tišina kao odgovor na otajstvo Božje ljubavi pokazane u križu i umiranju Sina Božjega. Taj nam se element pokazuje u jedinstvenom početku obreda: svećenik slavitelj s poslužiteljima u crkvu ulazi u tišini te se prostire pred oltarom.

Prostracija je sljedeći zamjetljivi element. Pokazuje se kao primjereni izražaj naše potresenosti jer su i naši grijesi sukrivci Kristove smrti na križu. Bacamo se na tlo i imamo udjela u Kristovoj njegovoj potresenosti, u njegovu silasku u dubinu nevolje. Pritom spoznajemo gdje smo i tko smo: pala stvorenja koja samo on može uspraviti. Bacamo se ničice kao što se Isus bacio pred tajnom nazočne Božje sile, znajući da je križ istinski gorući grm, mjesto goruće Božje ljubavi koja sažiže, ali ne uništava.

Liturgija Velikog petka sastoji se od tri dijela: liturgije Riječi, klanjanja križu te svete pričesti. U liturgiji Riječi prvo čitanje pruža ujedno i usmjerenost čitanja Kristove muke u liku Sluge Gospodnjega koji grijehe mnogih ponese na sebi (usp. Iz 53, 12). Drugo čitanje iz Poslanice Hebrejima govori o uzvisivanju Velikog svećenika Krista koji je postao početkom spasenja. Zatim se čita evanđeosko izvješće o Muci iz Ivanova evanđelja. Usto, tipičan element Velikog petka je i litanijska molitva vjernika. Liturgija riječi »protumačena« je obredom klanjanja križu.

Tako slijedi drugi dio liturgije Velikoga petka koji je obilježen klanjanjem križu. Ono u svojoj dinamici s jedne strane govori o drvetu kao nositelju smrtnoga ploda, a s druge o drvetu koje nosi plod života. Govori o napetosti, prizivajući otajstvo proslave i Isusova božanstva. Čin otkrivanja križa naviješta Isusovu riječ s križa »Dovršeno je«: u križu je dovršena objava Božjega spasenja. Otkrivanje križa nema za cilj »pokazivanje« križa nego »objavljivanje« otajstva križa. S križaje skinut veo - kao i s našega vjerničkog gledanja. Križ više nije mjesto trpljenja. On je mjesto pobjede i spasenja. To je pashalna dimenzija Velikog petka. Valja spomenuti kako kod klanjanja križu vjernici, klerici i laici, prolaze ispred križa te ga časte poklecanjem ili ljubljenjem ili pak nekim drugim prikladnim znakom. Za to se vrijeme pjevaju stare i dirljive pjesme križu, od koji su osobito dojmljivi prijekori.

Treći dio liturgije je sveta pričest. Valja navesti kako obredi pričesti ne bi smjeli tome danu oduzeti središnjost otajstva križa. Obred pričesti unesen je u liturgiju Velikog petka u VII. stoljeću. Tijekom srednjeg vijeka (osobito od X. stoljeća) ono što je u početku bio jednostavan obred pričesti, razvilo se u »misu pretposvećenih darova« (missa praesanctificatorum) s umetkom nekih dijelova euharistijskog slavlja, ali bez euharistijske molitve. Tako se i danas, prije obreda pričesti, oltar prekrije oltarnikom, a Presveto se donese s mjesta na kojemu je pohranjeno.

Obred pričesti resi se potpunom jednostavnošću: bez posebnih uresa oltara, s jednostavnim oltarnikom, u tišini. Nakon kratke molitve u tišini, mole se dvije molitve: popričesna koja zahvaljuje za život, darovan smrću i uskrsnućem Kristovim, te molitva nad narodom koja je također vazmene naravi, spominjući našu nadu u uskrsnuće s Kristom. Crkva zatim uranja u tišinu iščekivanja Gospodina.

_{(priređeno prema: Ante
CRNČEVIĆ - Ivan ŠAŠKO, Na vrelu liturgije, Zagreb, 2009.; Ivan ŠAŠKO, Liturgijski
simbolički govor, Zagreb, 2005.; Joseph RATZINGER, Duh liturgije,
Split, 2015.)}