Križ je više od ukrasa naših vratova, automobila, prostorija, pa i crkava. Kršćanin gleda križ, divi mu se i kontemplira pred njim jer mu zna cilj...
Kršćanstvo je iznjedrilo križ znakom života i
pobjede. Nije uvijek tako bilo. Drevni Rim, kao i još neki narodi, smatrali su
ga spravom za mučenje i ponižavanje najgorih ljudi i kriminalaca koji su se
ogriješili o društveni poredak. I Gospodin Isus je pod takvom optužbom okončao
život na stratištu križa. A iz te smrti i iz toga križa preporođena je povijest
čovječanstva. Svemogući Bog, koji u svome savršenstvu i ljubavi nenadmašivo
nadilazi sve što je stvorio, htio je, i tako je i učinio, iskusiti ljudskost u
svemu što ona jest – osim u grijehu. Vrhunac je bila smrt.
Ipak, otajstvo smrti bilo je i ostalo da danas, put
u otajstvo života. Nejasna kakva nama ljudima jest, smrt je postala otajstvo
(neizreciva i neshvatljiva stvarnost) koja nas vraća u Očevo krilo u vječnosti.
A ključna smrt bila je na križu. Tako da i križ poprima obrise otajstva i
gledan u svjetlu kršćanskoga shvaćanja više nije sramotna mučilačka sprava, već
znak i sredstvo (i još više) spasenja.
Pokušajmo kratko misliti o križu kao otajstvu i
prijestolju, kao o stablu života i ikoni kršćanske vjere. Jer križ je više od
ukrasa naših vratova, automobila, prostorija, pa i crkava. Kršćanin gleda križ,
divi mu se i kontemplira pred njim jer mu zna cilj. Iako, sasvim ljudski, mi
predugo zastanemo i nerijetko ostanemo samo na križu i na njemu razapetome i
izmučenome tijelu. Ali križ je puno više.
Prva stoljeća kršćanstva na križu uopće ne prikazuju
Gospodinovo tijelo. Križ sam je simbol. Činili su tako, zacijelo, i zbog
sveprisutne opasnosti neprijateljski nastrojene vlasti, ali i jer su znali i
htjeli gledati dalje od smrti i zemaljskoga kraja. Kako je povijest odmicala,
križ se počinje ukrašavati zlatom,
dragim kamenjem i biserjem - još uvijek mu »ures« nije tijelo već Krist uskrsli i proslavljeni, dakle,
nevidljivi i odsutni. Mnogo kasnije, u razdoblju baroka, pa sve do danas, križu
se dodaju drugačije forme ukrasa, a to je svakako prvenstveno korpus -
Gospodinovo tijelo. Iako je u početku i fizičkom građom snažna muškoga tijela,
pogleda upravljena u onoga tko promatra, kasnije pogleda uperena nebu,
odražavalo nepokorenoga Krista, živoga (i zdravoga) Krista; s vremenom taj lik
gubi svoju životnost i biva se beživotniji i izvitopereniji, ukratko,
(pre)naglašava se snaga i stanje patnje i umiranja. Ljudsko iskustvo
nepodnošljivosti trpljenja i besmislenosti ili neshvaćanja vlastitoga
postojanja (pa i patnje) - ako se isključi Božja prisutnost - dovele su do toga
da mi danas »plačemo
i naričemo« pred
križem, nesposobni vidjeti u njemu znak nade i pobjede i života. Jer vjera nas
uči da križ nije »epizoda« iz Kristova života, pa
ni iz povijesti čovječanstva, već je križ ključ razumijevanja shvaćanja
Kristova dolaska na svijet koji kulminira povratkom Ocu.
Križ je stablo života. Ovo je plod misli kršćanske
teologije 6. stoljeća. Tako davno, a mi se danas nazivamo kreativnima. Zastali
smo na prolivenoj krvi na križu, kao da nas ta krv nije prolijevanjem spasila!
Liturgija časova moli: »Križu
sveti stablo svako zavidi ti čarni sjaj; s takvim listom, cvijetom, plodom,
nikoji ga nema gaj«,
jer križ je stablo života.
Započinjući peti korizmeni tjedan katolička
liturgija u crkvama zastire i pokriva križeve i slike. Ovaj »post očiju« do Velikoga petka želi
nas učiniti osjetljivima upravo na plod križa: otkriven na čašćenje da nam
zablista i zorom uskrsnuća prepoznamo prolistalu snagu križa. Ovaj običaj,
pomalo izgubljen i zaboravljen u našim prilikama, korjene ima u 11. stoljeću.
Pokornici i katekumeni, koji su se kroz korizmu čistili od svojih grijeha i
pripremali na primanje sakramenta krsta u Vazmenoj noći, bili su lišavani
pogleda na oltar. Prevjesi i zastori kojima su pokrivani oltari obično su imali
na sebi detalje Kristove muke. Tek 17. stoljeće donosi praksu zakrivanja
križeva, što je proizašlo iz ove prethodne prakse.
Uvijek kada govorimo o otajstvu potrebno je dati se
poučiti otajstvu, često napustiti neka vlastita shvaćanja, da bismo doprijeli
do boljega i jasnijega. Tako je i s križem. Jer Bog svojom ljepotom preobražava
svijet, a mi nastojimo u svijetu dohvatiti tragove te ljepote u otajstvu. To
nam daruje sveta liturgija. Zato je potrebno dati se voditi, poučiti i
odgajati. I to čini liturgija svetim znakovima, kao što je i pokrivanje križa. Sveti
Ivan Zlatousti je rekao: »Gledam
Raspetoga i zovem ga Kraljem!«
Ovako može uskliknuti samo duša koja je pogođena otajstvom i svijesna da smrt
nije kraj, da Raspeti nije mrtav i da je križ mjesto slave. Takav križ je
simbol kršćana (i još više).
