Krist nije samo Spasitelj u smislu vječnoga života koji tek imamo iskusiti, on je po svome uskrsnuću ozdravitelj moga života sada, s ove strane egzistencije, u prolaznome životu.
Najveći kršćanski blagdan je Uskrs. Slavlje otajstva Uskrsa opisuje kršćanina, i definira ga u odnosu na svakog drugog čovjeka. Ono je definicija kršćanstva kao takvoga i ništa mu se iz kršćanske teologije, liturgije ili duhovnosti ne smije pretpostaviti. S vjerom u uskrsnuće stoji ili pada cijeli kršćanski život. Ipak, Kristovo uskrsnuće ne može i ne smije biti izdvojeno iz cjeline otajstva Isusa Krista. To izdvajanje bi bilo protiv definicije uskrsnuća kao nastavljene i proslavljane Kristove egzistencije i vrhunca svega onoga što se s njime prije dogodilo, od utjelovljenja, preko javnog djelovanja i konačno muke i smrti.
Ako ispravno razumijemo otajstvo uskrsnuća i onoga što ono za nas znači, tada možemo shvatiti onu rečenicu jednoga sveca da je kršćaninu grijeh biti žalostan. Možda je nedostatna, na trenutke kriva riječ spasenje koju na hrvatskome jeziku povezujemo s Uskrsom. Hrvatski pojam spasenja, barem onako kako ga se u suvremenom hrvatskom jeziku doživljava ne može izraziti dubinu otajstva Uskrsa, ponajprije u odgovoru na pitanje: „što uskrsnuće trenutno čini za čovjeka, u sadašnjem životu.“ Čini mi se ključnim značenje toga pojma nadopuniti njegovim izvornim značenjem koje ima u latinskome jeziku, a preko latinskog i u nekim drugim jezicima kao što je njemački.
U tim se jezicima jedna te ista riječ koristi za spasenje i ozdravljenje. To je ključno. Krist nije samo Spasitelj u smislu vječnoga života koji tek imamo iskusiti, on je po svome uskrsnuću ozdravitelj moga života sada, s ove strane egzistencije, u prolaznome životu. Taj spas (lat. salus, njem. das Heil) ne označava samo mogućnost vječne proslave u kraljevstvu Božjemu gdje će čovjek Boga gledati licem u lice, nego prije svega ozdravljenje čovjekove egzistencije, ozdravljenje odnosa s Bogom, a pored svih odrednica: fizičkih, kemijskih, bioloških, psiholoških i socioloških, upravo je mogućnost odnosa s Bogom ono što čovjeka čini čovjekom.
To je Uskrs, povratak čovjeka sebi samome, povratak u mogućnost potpunoga jedinstva s Bogom, koje je zamišljeno već u činu stvaranja, a čovjek je utoliko čovjek, kaže katolička teologija, ukoliko je jedno s Bogom. Tako Krist, pravi čovjek, u svemu osim u grijehu nije čovjek samo po svojim biološkim vlastitostima koje na otajstven način baštini od židovskoga naroda, preko Blažene Djevice Marije. Isus jest čovjek, upravo zato što je jedno s Bogom, i po svome jedinstvu s Bogom on je savršeni čovjek i primjer za nasljedovanje koji upravo svojim uskrsnućem svakome čovjeku otvara vrata prema jedinome pravom cilju postojanja, a taj je cilj: „Oče, da budu jedno, kao što smo ja i ti jedno“ (usp. Iv 17,22).
Ovakvo shvaćanje Uskrsa ključno je da bismo shvatili uopće značenje svetkovine Uzašašća. Krist, naime, nije uzašao ocu odmah nakon uskrsnuća. On ostaje s učenicima ukazujući im se i govoreći s njima još 40 dana upravo da bi im pokazao da je živ, da u uskrsnuću nema ničega magičnoga. Isus pokazuje da uskrsnućem ne završava život nego se nastavlja na božanski način. Međutim, zašto Uzašašće? Iz Lukinih Djela apostolskih vidimo da učenici koji su vidjeli Krista uskrsloga i povjerovali mu i dalje ne razumiju značenje toga Isusova čina. Oni mu postavljaju pitanje: „Hoćeš li u ovom vremenu ponovno uspostaviti kraljevstvo u Izraelu.“ Uzašašće na neki način tumači Uskrs na način prethodno opisan. A to je da kraljevstvo Božje, iako nije daleko i nije isključivo onostrana stvarnost, ipak ne predstavlja zemaljsku utopiju nego pomirenje sveg stvorenja s Bogom i konačni povratak k Bogu gdje će Bog biti sve u svemu. Sin, koji je nepovratno postao čovjekom u osobi Isusa iz Nazareta, sada uzlazi Ocu i sjeda njemu zdesna. Tim činom potvrđena je nakana Uskrsnuća, a to je pobožanstvenjenje čovjeka. Sam čovjek biva uznesen u božanski život, život Trojstva i čovjeku biva od Boga darovano upravo ono što je Adam (hebr. čovjek) htio postići sam, biti kao Bog. Sinovljev povratak Ocu nije samo vraćanje stvari na početak, kakve su bile prije njegova poslanja u svijet, nego predstavlja novo stvaranje, otkupljenje i ozdravljenje stvorenja koje jedino ima tu čast i dostojanstvo zvati se slikom Božjom, te Bog u svojoj ljubavi čovjekovu narav čini svojom vlastitom. Krist sada, sjedeći zdesna nije otišao sa zemlje i udaljio se od ljudi, nego sjedeći na nebeskom prijestolju može biti blizu ne samo svojim učenicima, nego svakom čovjeku.
Drugi aspekt, zapravo posljedica uzašašća je događaj koji ćemo slaviti za deset dana, svetkovinu Duhova. Ovim događajem, darovanjem Duha Svetoga usavršava se odnos životnoga zajedništva Boga i čovjeka. Kao što je Kristovim uzašašćem ljudska egzistencija uvedena u božanski život, tako poslanje Duha predstavlja nastanjenje Boga u čovjekovu životu. Duh je dar Oca i Sina, ljubav dvojice, čisti dar. Po tom darivanju kažemo da je Bog ljubav, ljubav u koju je pozvan i sam čovjek. Zato sv. Pavao i kaže da je po Duhu svetom u naša srca izlivena Božja ljubav (usp. Rim 5, 5).
