To je kraljevstvo ljubavi, ali ne jeftine ljubavi, nego razapete, krvareće i umiruće ljubavi, upravo vrele ljubavi u kojoj sve ljudsko izgara da bi bilo jedno s Bogom.
Lk 23,35-43
U ono vrijeme: Podrugivali se Isusu glavari s narodom: »Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!«
Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili ga octom govoreći: »Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!« A bijaše i natpis ponad njega: »Ovo je kralj židovski.«
Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: »Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!« A drugi ovoga prekoravaše: »Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini.« Onda reče: »Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.« A on će mu: »Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!«
A ponad njega stajaše natpis: „Ovo je kralj židovski“. Ovaj natpis, koji u očima Rimljana bi Isusova smrtna presuda, a u očima Židova velika sramota, postaje onima koji u Kristu vjeruju nada kraljevstva. Isus je toliko puta u svome navještaju uspoređivao Kraljevstvo Božje s nekim aspektom ljudskog života. „Kraljevstvo Božje je kao…“, a evo sada ovdje, na drvenoj ploči koja bijaše ispisana hebrejski, latinski i grčki, u samo četiri riječi imamo opis Božjeg Kraljevstva koje Krist kao kralj donosi u svojoj osobi. Pilat je napisao i dao postaviti natpis. Njegova je namjera bila odvratiti sve koji su to čitali od pobune protiv rimske vlasti, ali je ne znajući navijestio Očev naum koji je tu i tada proslavio svoga Sina, predao mu svu vlast nad nebom i zemljom i okrunio ga kraljem svoga izabranog naroda, svega svoga stvorenja. Ne bijaše na njemu ni slasti ni ljepote da bi se u njega zagledalo, visio je prezren i odbačen, kralj kraljeva i gospodar gospodara. I ne, ne smije se postaviti pitanje: „pa zar tako Kralju moj, zar tako da te ponize?“ Nego prepoznaj da upravo takav i nikakav drugačiji može biti, ako je Kralj Božjega kraljevstva. Prva Crkva je to odmah prepoznala i ne postoji navještaj evanđelja bez navještaja križa. I to ne kao nužnog lošeg elementa nego same biti kršćanskog života i navještaja koji postaje na paradoksalan način i zalog nade i uputa života.
„Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta, jer kad bi kraljevstvo moje bilo od ovoga svijeta, sluge bi se moje borile da ne budem predan Židovima.“
Crkva sa slavljem svetkovine Krista Kralja počinje prije točno stotinu godina, 1925. godine. To je vrijeme tik nakon Velikog rata u kojem su tolika kraljevstva propala i nestala, a u njihovo ime milijuni izgubili život. U tom vremenu Crkva želi viknuti svijetu, toj kršćanskoj Europi, Isusove riječi u sudnici pred Pilatom: „Kraljevstvo moje nije odavde.“
Trnova kraljevska kruna na Isusovoj glavi pokazuje Očevu ljubavi koja je po njemu postala očita na Križu. Ako je Bog Ljubav onda je njegovo kraljevstvo, kraljevstvo ljubavi, najsnažnije i umiruće Ljubavi. Ako je Božje kraljevstvo uistinu Božje, onda ne može biti ljudsko. I ljudska sila ga niti probija niti osvaja (usp. Mt 11, 12). To je kraljevstvo ljubavi, ali ne jeftine ljubavi, nego razapete, krvareće i umiruće ljubavi, upravo vrele ljubavi u kojoj sve ljudsko izgara da bi bilo jedno s Bogom.
„Ako si Krist, spasi sam sebe!“
Ova rečenica, koju evanđelist opisuje kao ruganje, duboko je ljudska, vođena ljudskom slijepom i sebičnom ljubavlju. Takvoj studeni srca nemoguće je bilo povezati slavu i smrt. Svi koji se Kristu rugaju, i Rimljani i Židovi i razbojnik znaju što znači kralj i kako jedan kralj treba izgledati i ponašati se. Nesposobnima od njihove ljudske sebičnosti nije im bilo moguće prepoznati Kralja u razbojniku s trnovom krunom. Ali Krist ne spašava samoga sebe, njegovo kraljevstvo je kraljevstvo za druge. Za njega nema većeg očitovanja kraljevske časti i slave od polaganja života za druge. Zbog toga mu ne treba vojska koja bi ga štitila da ne bude predan Židovima, zbog toga je i onaj „djeni mač u korice“ upućen Petru.
Samo onaj koji želi sačuvati svoju vlast na ovoj zemlji koristi oružje, bilo za napad ili obranu. To je izraz uvijek prisutnog nepovjerenja među ljudima koje uvjetuje ponašanje ljudskoga roda sve od vremena kad je netko prvi put rekao: „Ovo je moje.“ Isus pokazuje ispravan stav koji bi trebao imati svatko tko je na bilo koji način nadređeni. Kad bi Isusovo kraljevstvo bilo ljudsko, tada bi imao sluge koje bi ga štitile, ali budući da kraljevstvo nije odavde, on ima prijatelje (usp. Iv 15,14), a za prijatelje se polaže život. Nije sluga tu zbog kralja, nego je kralj radi svoga prijatelja. Sve ovo je promatrao desni razbojnik i uspio je, jedini on, u tom destruktivnom prizoru kraja ljudskog života prepoznati u Isusu kralja koji ima svoju vlast i kraljevstvo. Gledao je razbojnika razapetog pokraj sebe i prepoznao ljubav kojom ga ljubi. Odatle je izašla njegova molitva.
„Još danas ćeš biti sa mnom u raju“.
Ovo je iskaz kraljevske vlasti koja mu je predana u žrtvi kojom je sve sa sobom pomirio. „On se prinio na žrtveniku križa kao neokaljana i pomirna žrtva i dovršio otajstvo spasenja. Kad svojoj vlasti podloži sva stvorenja, predat će Očevu neizmjernom veličanstvu vječno i sveopće kraljevstvo, kraljevstvo istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira“. Svaki od ovih pojmova opterećen je i zaprljan našim iskustvom i naći njihovo istinito značenje možemo samo ako ih pribijemo na križ.
