Isusov mir je mir križa, mir umiranja, mir Božje volje. A razdjeljenje o kojem Isus govori poziv je na odluku: zemaljski mir punih žitnica, zdravlja i prosperiteta ili mir kalvarije, križa, ali i praznog groba te uskrsnuća.
Lk 12,49-53
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši!
Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje. Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice – otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve.«
Isus s vremena na vrijeme u svojim propovijedima koristi izraze koje se ne mogu baš lako pomiriti sa slikom koju imamo o njemu kao o dobrom pastiru koji se brine za svoje ovce i traži one koji su zalutali kako bi im oprostio i kako bi zbog njih nastalo u nebu veće veselje nego zbog devedeset devet pravednika kojima ne treba obraćenje. Riječi oganj i razdjeljenje ne očekujemo baš od Kneza mira. To je naziv za Isusa koji smo preuzeli od proroka Izaije. Taj Izaijin Knez mironosni dolazi kako, po njemu, miru ne bi bilo kraja nad prijestoljem Davidovim. (Iz 9,6) Isusovo pitanje kontradiktorno je i Isusovu nazivu koji mu daje prorok Mihej kada naviješta Betlehemu rođenje vladara izraelovog i kaže: „On, on je mir!“ (Mih 5,4) Pitanje o miru koje Isus postavlja i na njega daje definitivan odgovor. Nipošto nije pogreška koja se protivi Isusu kao mironoscu nego u njemu odjekuje najzastupljenija tema Staroga zavjeta, posebno proroka. Ako bismo proročku službu sveli na jednu jedinu rečenicu, onda bi to bio odgovor na pitanje: „Gdje je mir Izraelov?“
Prorok Jeremija u današnjem prvome čitanju na svojoj koži osjeća lutanje naroda u svojoj potrazi za mirom. Svi lažni proroci u Izraelu navješćuju mir u vrijeme babilonske opsade Jeruzalema, jedini Jeremija govori o propasti: „Nadasmo se miru, ali dobra nema, čekasmo vrijeme ozdravljenja, al evo užasa.“ (Jer 8,15) Ezekijel također govori: „Obmanjuju moj narod govoreći 'Mir', a mira nema.“ (Ez 13,10)
Kako bi se razumjeli ove ulomke, važno je shvatiti da postoji bitna razlika između Mira koji dolazi od Gospodina i mira koji daje svijet. Kada Isus pita: „Mislite li da sam došao mir dati zemlji?“ naglasak je na riječi zemlja. Isus ne dolazi dati mir zemlji, Isus ne dolazi smiriti oluje, potrese, poplave, ratove, bolesti, tugu…. Ništa od toga. Ne jer ne bi bio dobar, nego jer ništa od toga nije prepreka Miru koji on donosi. Čak štoviše, redovito je to upravo Božje oruđe mira i pomirenja koje koristi, posebno kod starozavjetnih proroka. Isus donosi oganj i mač protiv ljudskih konstrukcija mira bez Boga. Svom silom udara na sve naše prividne mirove koji nisu ništa drugo nego primirja i odgađanje propasti.
Kod proroka Ezekijela narod gradi zid oko Jeruzalema: želi sačuvati mir i obraniti se od Babilona koji nasrće. Babilonsko ropstvo se može promatrati kao katastrofa jedino ako se ostane u tako uskoj i jadnoj kategoriji socijalnosti koja s Božjim djelovanjem na zemlji nema baš toliko veze koliko mislimo. Babilonsko ropstvo je blagoslov Izraelu. Ovo može zvučati okrutno i sablažnjivo, ali ako pažljivo promatramo Božje djelovanje u povijesti spasenja i Božji hod s narodom koji je sebi izabrao bit će nam jasnije. „Oni će biti moj narod, a ja ću biti njihov Bog.“ (Ez 11,20) Bog koji izabire narod, to čini samo zato da bi na njega izlio preobilno obilje svoje ljubavi i blagoslova koje uvijek u stopu prati mir, jedini pravi Mir. Narod koji je u bogatstvu zemlje i snazi kraljevstva podigao žitnice i rekao duši svojoj jedi, pij i uživaj (Lk 12,19) pokušao je sagraditi kulu mira na pijesku. A takav mir bez Boga ne može opstati, to je kula koju može srušiti obični povjetarac.
Biblija uvijek koristi jezik i slike bliske ljudima koji su živjeli u vremenu kad je pojedina knjiga pisana, ali njezina Riječ živa je i djelotvorna (Heb 4,12) i riječi njezine neće proći (usp. Mk 13,31). Bog koji dolazi, kako kaže da bi život imali (usp. Iv 10,10) mora srušiti sve naše umjetne konstrukcije životarenja. Tako u knjizi proroka Ezekijela, nakon što narod sebi želi osigurati mir bez Boga, sam Bog progovara. Bog silazi s nebesa i kaže: „Pitat ću vas gdje vam je zid što ste zidali, gdje vam je sad žbuka što ste žbukali?“ Taj zid mora pasti da bi se narod smirio u Gospodinu, jer jedino ondje miru nema kraja nad prijestoljem Davidovim. (Ez 9,6)
Ovo je Isusova poruka: „Ako ste od mene očekivali zemaljsku sreću i mir, prevarili ste se. Ja vam želim dati nešto bolje.“ Isus ove riječi izgovara na svome putu prema Jeruzalemu. Krst koji spominje simbol je njegova cjelokupnog otajstva koje se ima ispuniti u Jeruzalemu. U Jeruzalemu potpuno, do temelja, biva srušena slika prividnoga mira kojom su i učenici bili zavarani. Isus, Knez mira, pokazuje put, on jest put do istinskoga mira. A taj put je put ispunjenja Božje volje, koja uvijek, u svakom ljudskom životu mora ići preko Kalvarije i sramotne smrti. U epizodi muke i smrti padaju sve slike o tome da se za Kristom može ići bez umiranja.
Ovakav Isusov govor o miru ruši i sve konstrukcije koje žele Isusa strpati u okvire socijalne pravde koju on višestruko nadilazi. Isusov mir je mir križa, mir umiranja, mir Božje volje. A razdjeljenje o kojem Isus govori poziv je na odluku: zemaljski mir punih žitnica, zdravlja i prosperiteta ili mir kalvarije, križa, ali i praznog groba te uskrsnuća. Odluka za Isusov mir mora donijeti raskid sa svim zemaljskim, pa tako i s obiteljskim odnosima ako stoje na putu, jer svatko bira za sebe.
