Odnos između dvoje ljudi, dakako, mora biti pravedan, ali mora biti i odnos. Onog trenutka kada se, u svrhu pravednosti koja mora postojati, počne tjerati čist račun, odnos prestaje postojati.
Iv 14,23-29
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla.
To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh. Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši. Čuli ste, rekoh vam: ’Odlazim i vraćam se k vama.’ Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu jer Otac je veći od mene. Kazao sam vam to sada, prije negoli se dogodi, da vjerujete kad se dogodi.«
Ivanovo Evanđelje se, ne bez razloga, kako vidimo u tekstu, a i cijelom Evanđelju, zove Evanđelje ljubljenog učenika. Po tko zna koliko puta on koristi riječi ljubav i ljubiti. Crkva već par tjedana unazad apsolutno svaki dan stavlja pred nas Ivanovo Evanđelje, u kojem se stalno ponavljaju izrazi: ljubite jedni druge, ja sam ljubio vas, moja ljuba, očeva ljubav itd. Ivan, zapravo, daje upute kako biti Isusov učenik. To je cilj svakog od Evanđelja. Sva ona na svoj poseban način pokazuju kako se ide za Isusom. To je jedini razlog zbog kojeg su i napisana, ne da ispričaju lijepu priču o nekom tamo Isusu i njegovim zgodama s učenicima koje je izabrao, nego da pokažu svakome čovjeku, kojemu su Božja riječ i Božji poziv upućeni, put kojim se ide za Isusom i uz Isusa. Ivan, međutim, zauzima jedan drugačiji pristup od ostalih Evanđelista. Stalo mu je da pokaže da je put za Isusom ništa drugo doli put ljubavi. Ljubavi kao jedinim načinom da se do Ljubavi dođe.
U prvom čitanju opisan je jedan od problema na koji je naišla prva crkvena zajednica. Problem je, naime, bio ponovno u pitanju: koje to uvjete jedan čovjek treba ispuniti da bi bio član Crkve, i tako ipso facto Kristov pozvani učenik? Pavao i Barnaba ustaju protiv pojedinih kršćana židovskog porijekla koji su tvrdili da pogani najprije trebaju postati Židovi kako bi mogli biti primljeni u Crkvu. Ovi ljudi postavljaju uvjet: podložiti se zakonu kako bi Kristova poruka imala smisla. Njima nije do slobode, nego do zarobljenosti u kojoj bi onda sami sebe mogli uvjeriti da su na Božjemu putu. Apostoli i, kako sami kažu, Duh sveti s njima zaključiše da nije potrebno nametati nikakva tereta. No, što znači teret? I zašto Ivan, u vezi s tim, uporno inzistira na ljubavi?
Prvo treba reći nešto o židovskome zakonu. Pogrešno je Zakon kao takav promatrati kao nešto loše, ljudsko i trulo. Sam Bog je po svojoj Riječi, koja se kasnije utjelovila u osobi Isusa iz Nazareta, dao taj zakon ljudima, kako kaže: „Da se spase.“ Problem nastaje kada ljudi uzimaju taj zakon i, umjesto da ga promatraju kao put oslobođenja za Boga, sam zakon uzdižu na mjesto božanstva pridajući mu moć spašavanja i osude. Uzimaju ono što je Božje i tovare jedni drugima teret kao tobože od Boga dat.
Ali što je zapravo zakon? Ili, da ponovimo upit onog zakonoznanca, koja je zapovijed najveća. On sam pronalazi točan odgovor u zapovijedima ljubavi, a Isus nadodaje: „O njima vise sav Zakon i Proroci.“
Ivan, nasuprot krutom shvaćanju zakona koji zarobljava, nudi ljubav koja oslobađa kao ispravno i potpuno izvršenje zakona.
Krivo je ovu ljubav o kojoj Ivan govori shvatiti kao kvantitativno olakšanje i izgovor da se neke stvari zaborave i zanemare. Naprotiv, ljubav je još zahtjevnija. Židovi nisu unakazili Božji zakon iz neke mazohističke tendencije, ili zbog neke prevelike pobožnosti, kao da bi im bilo prejednostavno samo ljubiti, pa su morali smisliti još neki način da se opterete. Ne, izbaciti ljubav i nagomilati propise znači biti lijen, sebičan i ohol. Kako bismo ovo razumjeli dobro je se prisjetiti primjera iz svakodnevnog života.
Odnos između dvoje ljudi, dakako, mora biti pravedan, ali mora biti i odnos. Onog trenutka kada se, u svrhu pravednosti koja mora postojati, počne tjerati čist račun, odnos prestaje postojati. To Ivan želi reći: ljubav poznaje pravila, ali ne i propise, jer onaj koji ljubi već je sve propise izvršio. Jedini razlog zašto zakon postoji jest da bi nas držao na pravome putu, budući da smo nesposobni za ljubav koja bi napravila isto to. Puno je lakše ispuniti propis nego dati sebe, reći naučenu formulu nego se uistinu žrtvovati za drugoga.
Ljubav je puno teža od zakona, jer traži uključenost cijele osobe. Ali, za razliku od zakona koji nas zarobljava, ona daje potpunu slobodu. I tako daje uvjet onoj Isusovoj rečenici: „Otac moj i ja k njemu ćemo doći.“ jer se u odnos s Bogom ne može drugačije nego slobodno. Odnos čovjeka i Boga je odnos dvoje slobodnih koji se ljube. Isus je došao da nas nauči ljubiti: „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio.“ I: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ.“ Ova rečenica se može shvatiti dvojako. Jasno, onaj tko ljubi Isusa, htjet će i vršiti ono što on kaže. Ali isto tako, samo još ljepše i još više ocrtavajući Ivanovu namjeru: onaj koji ljubi, stvarno ljubi, već je ispunio i očuvao svaku Isusovu riječ. Ljubav će takvog čovjeka tjerati da čini i ono što se ne da propisati i neće biti zarobljen jer će ga ljubav osloboditi. To je shvatio sveti Augustin kada je rekao: ljubi i čini što hoćeš, ljubi i sve ti je dopušteno, ljubi i ne možeš pogriješiti. I na kraju, kada kažemo da je Ivanovo evanđelje Evanđelje ljubljenog učenika, to znači da je Ivan htio svakome koji bude čitao pokazati da biti Isusov učenik ne znači ništa drugo doli biti ljubljen i ljubiti.
