Tijelovo

On je žrtvovao svoje dostojanstvo, svoj ugled i sve što je imao kako bismo mi živjeli. Otišao je i korak dalje te je prolio svoju krv i umro na križu.


        Kućni i kršćanski odgoj, kao i ljudske norme ponašanja uče nas kako trebamo imati suosjećanja za druge, posebno za starije, nemoćne i bolesne. Nadam se da smo svi doživjeli, ali i sami primjerom pokazali kako se prema ovakvim ljudima odnosi s poštovanjem:    ustupamo im mjesto u autobusu ili tramvaju, priskačemo u pomoć ako vidimo da im je potrebna itd. Slično se ponašamo i prema trudnicama jer smo svjesni da se u njihovim utrobama nalazi život, dijete koje će ubrzo doći na svijet. Poštujemo ih jer znamo da se i naša majka brinula i žrtvovala za nas, hranila nas dok smo bili u njezinoj utrobi te nam omogućila dolazak u neki novi svijet, potpuno drugačiji od onoga u kojem smo dotada boravili.

        Majci smo zahvalni zbog toga, no postoji netko u našim životima tko je uradio i još uvijek radi slične stvari, samo na mnogo uzvišeniji način. On je žrtvovao svoje dostojanstvo, svoj ugled i sve što je imao kako bismo mi živjeli. Otišao je i korak dalje te je prolio svoju krv i umro na križu. Danas se također brine za nas te nam se svakodnevno daruje u presvetoj euharistiji, tijelom u obliku kruha, a krvlju u obliku vina.

        I kao što nas je majka u utrobi hranila te smo ušli u novi svijet, tako blagovanjem njegovih nebeskih otajstava spoznajemo i ulazimo u najuzvišeniji svijet – u život vječni. Koliko smo tek tada više dužni poštovati ga i sa zahvalnošću i strahopoštovanjem odnositi se prema hrani u kojoj se dariva.

        Današnjom svetkovinom Tijelova slavimo nebesku hranu koja nam dolazi preko svećenikovih ruku. Vino se pretvara u Kristovu krv, a kruh u Kristovo tijelo. Tako jednostavna namirnica od brašna i vode, koju svaki dan viđamo, jedemo i dostupna je svima. Zamislimo da je na posljednjoj večeri Isus učenicima dijelio neko skupocjeno jelo koje je dostupno samo određenim osobama…pa kakav bi to Bog bio?! Ali on dijeli i dolazi u kruh, jelo kojeg ima u svim narodima i kulturama, poručujući tako da je on Bog svakoga naroda, Bog sviju nas. Ne izabire samo bogataše ili neke povlaštene i važnije ljude, nego dolazi do svakoga od nas pojedinačno, pokazujući nam svoju poniznost i jednostavnost. 

        No dolazak u tako jednostavnu namirnicu tek je vrhunac jednostavnosti i poniznosti što nam ih je dotada pokazao. Možda nam se nekad čini nevjerojatno i pomalo sablažnjivo da tako veliki Bog, upravitelj i uzdržavatelj cijelog svemira, dolazi u obični kruh. No kada mu se molimo i razmatramo njegov život, kada upoznajemo povijest njegova djelovanja i kada s vjerom gledamo u njega, vidimo zapravo kako je to moćno. Jer on dolazi u naš svijet, rađa se u špilji, poznat je kao tesarov sin, ne boravi s uglednima, već se druži s ribarima, prilazi gubavcima i odbačenima, a za života je bio izrugan, izbičevan, popljuvan i ubijen. Ne bi ni imalo smisla da nakon svega traži uglađenost i uznositost, kavijar ili steak, dovoljan mu je obični kruh.

        U današnjem evanđelju po Marku čitamo prvenstveno o ustanovljenju euharistije, no možemo uočiti još jedan zanimljiv detalj. Naime, nakon što su Isus i njegovi učenici zajedno blagovali, zaputili su se na Maslinsku goru. Znamo kako je Isus na toj gori bio iskušavan, znojio se krvavim znojem i kako ga je bilo strah. No ipak je izdržao gorku muku i ostao vjeran svom Ocu do kraja. Ovim primjerom uči nas kako i mi u svojim životima trebamo crpsti snagu iz euharistije. Kada nas spopadnu križevi, bezizlazne situacije i strahovi života, spas i ohrabrenje uvijek možemo pronaći u svetoj misi. To je vrhunac naše vjere, tu nam dolazi onaj koji je u svojim mukama bio vjeran do kraja, te i nama pomaže da činimo isto. 

        Također, crpimo snagu iz euharistijske adoracije, odnosno klanjanja Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu. Tu nam Kristova prisutnost pomaže da bolje spoznamo sebe i svoje nedostatke, ali i vrline koje nam je dao te kako da ih što bolje iskoristimo za dobro. Molimo, dakle, Gospodina da se ne uznosimo i uzoholimo,  već da ostanemo prizemni i normalni jer samo ćemo ga tako moći prepoznati u jednostavnosti kruha i teškoćama života.