Tijelovo

Iako je prisutnost živoga Krista u euharistiji činjenica, ona ipak ostaje misterij, razumu nedokučiv, ali oku srca mistično dohvatljiv. Iz ovakva shvaćanja razvidno je da je euharistija dar. Mi smo darivani, nama se, ljudima, nešto daruje, a tomu je pralik ''mana u pustinji'' i ''voda iz stjene'' koje ''izlaze iz Usta Gospodinjih'' (Pnz 8). Gospodin se toliko prigiba do zemlje, no ipak ostaje ''mističan'' da nam postaje vidljiv okom vjere dok pred očima imamo lik, a u ustima okus kruha. Njegovo božanstvo silazi gotovo do fizičke prepoznatljivosti, ali ipak izmiče, no ne umiče u potpunosti, jer ga živa vjera dotiče darivana, u euharistiju ogrnuta. Sa svom sviješću i otvorenošću prihvaćanja dara mi postajemo stvarni akteri priče i događaja spasenja. Crkva je Gospodinovu tijelu i krvi na čašćenje odredila današnji dan. Veličinu današnje svetkovine i same euharistije zacijelo ponajbolje kuša izraziti euharistijski himan ''Klanjam ti se smjerno'' kada kaže:

Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš,
što pod prilikama tim se sakrivaš,
srce ti se moje cijelo predaje,
jer dok promatra te svijest mu prestaje,

ili Posljednica koja veli:

Nesta slika toga trena,
ispred zbilje minu sjena,
tminu progna sunčev sjaj...

Otajstvo Gospodnjega tijela i krvi nije nešto zbog čijeg bismo obrazlaganja trebali ''razbijati glavu'', to je i nemoguće jer se otajstvo ni ne može objasniti. Ono se objavljuje u mjeri u kojoj sam Gospodin to želi i daje. Otajstvo je prostor života, nikako skučenost, ono je sloboda. U njemu se možemo kretati, prostrano je i daje nam hlad u životnim žegama. Često to zaboravljamo i olako ''slavimo'' euharistiju. Bez razmišljanja prelazimo preko činjenice mistične i otajstvene prisutnosti, te ono što primamo ne postaje sjaj našega života. Koliko nam vrijedi vjera u euharistijsku prisutnost ako ne ižaravamo njome u susretu s drugima!? A svi smo dio istoga kruha (1 Kor 10, 17), koji je Kristovo tijelo, Crkva. Dužni smo svijetu posvjedočiti da je Krist živ i prisutan, štoviše, djelatan, i danas u svijetu. Kako je to moguće bez jedinstva na koje nas i on sam poziva? Znači li išta hrpa cvijeća razbacanoga po stolu? Možda da u apstraktnoj umjetnosti, ali oku nevješta promatrača - govori malo. Ali cvijeće uzgajano, održavano, šaroliko, ali ipak skladno, zalijevano - svakom oku govori o ljepoti i skladu. Tako i kršćani; blagujući od jednoga stola, kojeg sami izgrađuju i u njega se ugrađuju, upriličuju i posadašnjuju Kristovo spasenjsko djelo danas pred licem čitavoga čovječanstva. Mi vjerujemo u Boga koji se daruje i ostaje s nama kao hrana, kao ono elementarno i egzistencijalno, neophodno svakome čovjeku. Jer nema toga koji može gladan ili žedan preživjeti. Nikakvom zaslugom nismo baštinici toga dara, već ga moramo svjedočiti i ljude privoditi k stolu da svi osjete radost primanja dara s okusom ljudskosti u smislu prihvaćanja brata čovjeka i otvaranja srca potrebitima za koje nas euharistija snaži i kojima nas šalje. Sebičnjak koji sam uživa primljeni dar nije ga niti primio, niti ga može uživati, jer primanje pretpostavlja otvoreno srce i uživanje dara spremnost dijeljenja:

Jeo jedan, jelo trista,
svaki prima svega Krista,
nit ga jelom nestaje

Kad je tajna razlomljena,
znaj da čest joj odijeljena
ko cjelima vrijedi njena,
jer u svakoj sav je dar. (Tjelovska Posljednjica)

Spremno i odvažno nosimo poruku današnje svetkovine i sami kao pokaznice, jer iz naših lica ima isijavati radost zbog primljenoga i življenoga dara, danas, među konkretnim ljudima, da budemo jedno Kristovo tijelo.