Ako nešto direktno ne vidimo ne znači da ne postoji. Postojanje nevidljivih stvari iščitavamo iz ljepote i uzvišenosti stvorenih vidljivih stvari. Pospješujemo dolazak Kraljevstva ako ljubimo sve stvoreno i ljubeći ga mijenjamo.
Kralj – onaj koji vlada, ima podložnike, svi mu se klanjaju, dobar je, milostiv, ili okrutan, nepošten. Ovako zamišljamo ovosvjetske kraljeve kojima povijest ispisuje stranice života. Postoje i danas kraljevi i kraljice koji su više figure i ostatci povijesnih ustroja i nemaju stvarnu vlast. Promotrimo li kraljeve iz starine lako zapažamo kolike su snage polagali u svoju moć, vojsku, utjecaj, ugled i saveze...i, svejedno su im kraljevstva propala. Temelji su, očito, bili pješčani. Danas gledamo fijasko Isusa koji je također kralj, i to svega stvorenoga. Isto ga stvorenje razapinje i ubija, toliko puta viđeni scenarij izdaje. Isus se ne napinje previše da nadvlada i spasi si netaknut ovaj život. Zapravo on, mimo svake logike, još i dragovoljno prihvaća 'kraj' koji ga čeka. Ili je nerazuman, ili nešto bolje slijedi...?! Obećanje bivstvovanja s njim u raju (Lk 23,43) garancija je promjene života koji se oduzima/predaje. Kada naše tijelo izda snaga i duša se vine put onkraja život se mijenja. Život postaje nov jer smo s Kristom, u raju, on je Kralj, a mi u Kraljevstvu. Znamo da zemljom putujemo u nadi zagledani prema Kraljevstvu, pa i kroz muke i hladnoće kraljevstava ovoga svijeta.
Možemo li se mi, Kristovi, nadati čemu boljemu u svijetu nego li je bila njegova sudbina? Mislim da ne. Dokaz tomu jesu i mučenici prvih vremena, kao i oni naposredni (sjetimo se ubijenih kršćana u Iraku). Kraljevstva su uvijek imala pod svaku cijenu im odane; za Kralja Krista mnogi su životi položeni. Kolika li je moć Krista Kralja kada raskajanome razbojniku s križa obećava raj već sada/tada! Ovom Isusovom zaključnom mišlju pada u vodu teorija fijaska i nepostojanja Kraljevstva. Kralj je obećao, zar će prevariti, on koji je samo Dobro i Istina? I kada ovako završimo život nadahnuti njegovim 'svršetkom', slijedi nam ono neizrecivo, novo, drukčije..., Kraljevstvo. Nemojmo se strašiti činjenice što o Kraljevstvu znamo malo reći, već radije molimo da nam Kralj umnoži vjeru, te se ne postidimo kad se budemo gledali. Jer svojim zaslugama malo možemo doprinijeti prispijeću u Kraljevstvo, ali možemo raditi na pospješenju njegova dolaska. Svaki napor oko pospješenja plodan je ukoliko svijet iz naših dijela može pročitati da Kraljevstvo postoji.
Ako nešto direktno ne vidimo ne znači da ne postoji. Postojanje nevidljivih stvari iščitavamo iz ljepote i uzvišenosti stvorenih vidljivih stvari. Pospješujemo dolazak Kraljevstva ako ljubimo sve stvoreno i ljubeći ga mijenjamo. Krivo kršćani 'preziru' svijet, jer kako se spasiti kroz ono što preziremo i kako mijenjati ono što ne volimo? Krist Kralj na križu nije prezreo čovjeka koji njega jest prezreo i razapeo. Ne, Kralj svjedoči iskonsku ljubav Ljubavi ljubeći onoga koji se kaje. Primjer jest božanski, ali ne i nedohvatljiv kao ideal, kompas života kršćana/svijeta. Ljubav je svemoćna i ne da se zarobiti, ona se uvećava razdavanjem i utemeljuje se obećanjem i hrani vjernošću. Ljubav teško možemo provjeriti i izmjeriti, uvijek smo u opasnosti, nešto nadodati ili umanjiti, ali ljubav možemo čitati, osjetiti, konačno, vjerovati. Nije li obećanje Kraljevstva zapravo ljubav Kralja prema nama, čuli smo ju, osjećamo i njemu vjerujemo. Ima li veće časti, u smislu kralja i podanika, od kraljevskoga primanja u dvor? A mi nismo podanici, nas je Kralj nazvao prijateljima, sebi sličnima. Mi smo pozvani ne samo u dvor, nego u čitavo Kraljevstvo, mi jesmo kraljevi ako se ljubimo, jer Kraljevstvo je Ljubav. Uzvišena li dostojanstva i poziva, još uzvišenijega li Kraljevstva, i najuzvišenijega li Kralja, Krista, svega stvorenoga.
Možemo li se mi, Kristovi, nadati čemu boljemu u svijetu nego li je bila njegova sudbina? Mislim da ne. Dokaz tomu jesu i mučenici prvih vremena, kao i oni naposredni (sjetimo se ubijenih kršćana u Iraku). Kraljevstva su uvijek imala pod svaku cijenu im odane; za Kralja Krista mnogi su životi položeni. Kolika li je moć Krista Kralja kada raskajanome razbojniku s križa obećava raj već sada/tada! Ovom Isusovom zaključnom mišlju pada u vodu teorija fijaska i nepostojanja Kraljevstva. Kralj je obećao, zar će prevariti, on koji je samo Dobro i Istina? I kada ovako završimo život nadahnuti njegovim 'svršetkom', slijedi nam ono neizrecivo, novo, drukčije..., Kraljevstvo. Nemojmo se strašiti činjenice što o Kraljevstvu znamo malo reći, već radije molimo da nam Kralj umnoži vjeru, te se ne postidimo kad se budemo gledali. Jer svojim zaslugama malo možemo doprinijeti prispijeću u Kraljevstvo, ali možemo raditi na pospješenju njegova dolaska. Svaki napor oko pospješenja plodan je ukoliko svijet iz naših dijela može pročitati da Kraljevstvo postoji.
Ako nešto direktno ne vidimo ne znači da ne postoji. Postojanje nevidljivih stvari iščitavamo iz ljepote i uzvišenosti stvorenih vidljivih stvari. Pospješujemo dolazak Kraljevstva ako ljubimo sve stvoreno i ljubeći ga mijenjamo. Krivo kršćani 'preziru' svijet, jer kako se spasiti kroz ono što preziremo i kako mijenjati ono što ne volimo? Krist Kralj na križu nije prezreo čovjeka koji njega jest prezreo i razapeo. Ne, Kralj svjedoči iskonsku ljubav Ljubavi ljubeći onoga koji se kaje. Primjer jest božanski, ali ne i nedohvatljiv kao ideal, kompas života kršćana/svijeta. Ljubav je svemoćna i ne da se zarobiti, ona se uvećava razdavanjem i utemeljuje se obećanjem i hrani vjernošću. Ljubav teško možemo provjeriti i izmjeriti, uvijek smo u opasnosti, nešto nadodati ili umanjiti, ali ljubav možemo čitati, osjetiti, konačno, vjerovati. Nije li obećanje Kraljevstva zapravo ljubav Kralja prema nama, čuli smo ju, osjećamo i njemu vjerujemo. Ima li veće časti, u smislu kralja i podanika, od kraljevskoga primanja u dvor? A mi nismo podanici, nas je Kralj nazvao prijateljima, sebi sličnima. Mi smo pozvani ne samo u dvor, nego u čitavo Kraljevstvo, mi jesmo kraljevi ako se ljubimo, jer Kraljevstvo je Ljubav. Uzvišena li dostojanstva i poziva, još uzvišenijega li Kraljevstva, i najuzvišenijega li Kralja, Krista, svega stvorenoga.
