Duhovska posljednica

__________piše: fra Branimir

Rimska liturgija već od karolinškoga upliva (750.-900.) poznaje i pripušta knjiženo-glazbenu vrstu koja se kasnije naziva sequentia. Sekvencija (posljednica) je zapravo melodijski materijal iubilusa (jubilusa) napjeva Aleluja prije Evanđelja. Obično se na posljednjemu slogu Alelu-ja bogato melizmatski ukrašeno pjevalo vokal ''a'' čime se 'meditiralo' neizrecivost Gospodina Isusa koji će upravo sada u navještaju Evanđelja progovoriti okupljenoj zajednici. Na melodije tih dugih jubilusa sricani su teološki bogati tekstovi koji su, jer slijede iza Aleluje nazvani sekvencijama (posljednicama). Sve do 16. stoljeća liturgija je brojila čak oko 5000 posljednica. Konačno, 18. stoljeće kao i koncilska liturgijska obnova zadržava 'samo' pet posljednica, od kojih su dvije obvezne, i to na Nedjelju Uskrsnuća Gospodinova, te na Duhove. Današnja liturgijska odredba donosi da se '...posljednice pjevaju nakon drugoga misnog čitanja, a prije Aleluje...' (Usp. OURM 64), što je odmak od mjesta njezina nastanka, rekli smo da je nastala 'iza' Aleluje. Ovdje ćemo kratko progovoriti o Duhovskoj posljednici Veni, Sancte Spiritus, s pravom još nazvanom i Sequentia aurea (Zlatna sekvencija).

Već smo spomenuli da su teološki posljednice, barem danas zadržane u liturgiji, prebogate, iako autori mnogih nisu sa sigurnošću poznati. Dostatno je analizirati našu posljednicu Veni, Sancte Spiritus da bi se otkrilo bogatstvo nomenklature Duha Svetoga. Važno je napomenuti da je posljednica nastala u vrijeme relativne mirnoće i definiranosti teološkog mišljenja pa takvom bistrinom i odišu (za razliku od himana koji su nastajali kao reakcija na krivovjerja). Duh Sveti je zraka (radius), svjetlost (lumen), hlad (refrigerium), što govori o njegovoj posvudašnjosti u stvorenome svijetu, ili bolje o protkanosti svega Duhom. Od svanuća dana, hlada od žege, svjetla koje čini život mogućim, Duh je onaj koji daje živjeti. Duh pere sve što je nečisto (Lava quod est sordidum...) što nam u teološkom diskursu može biti jasna aluzija na krštenje. Konačno, Duh vjernima daje 'sedam dara' (septenarium) što govori o njegovu dolasku od Oca i poslanju po Kristovu obećanju.
Posebnu ćemo pažnju posvetiti trećoj od deset strofa posljednice, te ćemo ju pokušati primjereno teološki argumentirati.

Tješitelju tako blag,
ti nebeski goste drag,
slatki hlade duša svih.

Consolator optime,
dulcis hospes animae,
dulcis refrigerium.

Gospodin Isus prije nego odlazi sa zemlje obećava svojim učenicima da će im poslati Duha Branitelja... koji će ih uvoditi u svu istinu (Iv 16,7.13). Taj Duh nije neka sila koja daje nadljudsku snagu u bojevima ili koja razara silinom vihora. Kristov Duh je posvemašnji, a blag; Tješitelj, a nevidljiv; zaštita i sigurnost, a neuhvatljiv. Kristov Duh posipa cvijećem kršćansku egzistenciju, jer je Crkva mjesto gdje Duh cvjeta. Svakodnevno je naše ljudsko iskustvo priotkano padovima i problemima života. Ima li stoga ljepšega imena za Duha od Tješitelj (Consolator)? Duh je ruka kojom Krist uzima svaku našu bol i uzroke tjeskobe, te nas tješi utjehom kojom nas same tješi Bog (2 Kor 1,4). I dok smo potrebni njegove utjehe zacijelo nismo potpuno ni svjesni da nas tješi sam stanovnik neba, dragi gost naše duše (hospes animae). Iskustvo susreta nikoga ne ostavlja ravnodušnim, niti iz susreta, ako smo mu otvoreni, možemo izići nepromijenjeni. Tako nas gost s neba zadiše povjetarcem nebeske slasti i onoga života prema kojem stupamo ovim zemaljskim putovanjem. Da ne smalakšemo pod žegom života Duh nam je opet slatki hlad (dulcis refrigerium). Može li biti štogod spasonosnije od hlada u vremenu ljetnih žega?! Upravo je to Duh za život kršćanina; svakodnevni suputnik, uvijek iznova željkovani nebeski gost i rashlada za neumoljivih žega.

Duh Sveti poslan od Oca obnavlja lice zemlje. Obnova zemlje obnova je kršćanina čijemu životu Duh Sveti daje novost. Nije život nov, kao da stari nije ni bio, nego je novost života, 'nova kvaliteta', koju nam Duha stvara i komunicira. Osluškujmo duhovsku posljednicu koja nam svake godine posvješćuje važnost Duha za naš život, da ga spremno dočekamo i uvijek mu budemo otvoreni.