Svaki dan je novi početak, a početak jamči neminovnost napornoga rada da se započeto okonča. Životno nas iskustvo uči koliko cijenimo plod svojih ruku oko kojega se dobrano namučimo, a i Isus će na jednome mjestu u Evanđelju reći kako više ljubi onaj komu je više oprošteno.
Svaki dan je novi početak, a početak jamči neminovnost napornoga rada da se započeto okonča. Životno nas iskustvo uči koliko cijenimo plod svojih ruku oko kojega se dobrano namučimo, a i Isus će na jednome mjestu u Evanđelju reći kako više ljubi onaj komu je više oprošteno.
Za sve se u životu moramo potruditi, i čitavi je život dinamizam; ne vjerujem onim ljudima koji kažu da ništa ne rade i da im je dobro. Govoreći neistinu ipak nešto rade, eto nam dinamizma u tragovima. Kako bilo, onaj koji u vlastitom životu iskusi grijeh i milost kajanja, još će više iskusiti neizmjernu Božju milosrdnu pravednost u praštanju. Nije ovo poticaj na grijeh u svrhu Božje milosne 'blizine', već činjenica stvarnosti, jer mi ljudi kročeći zemaljskim prostranstvima neminovno posrćemo i upadamo u grijeh. Padovi nas neće mimoići, samo je pitanje imamo li ikoga da nas pridrži i, podignuvši nas, rekne: ''Ustani!''
Jedno od triju uskrsnuća iz Evanđeljā tematizira i današnji Lukin ulomak. Kroz govor o mrtvacu, jedincu sinu udovice, slušamo o nama samima kroz prizmu stvarnosti grijeha u našemu životu. Pozvani smo se odupirati grijehu, jer svaki pad boli i ostavlja ranu, ne samo na nama samima, već i na Crkvi kojoj pripadamo. Konačno, nanosimo nove boli samome Kristu, čije smo mistično tijelo. Ali, On, živ i danas djeluje u svojoj Crkvi po milosti sakramenata. Svakoga palog grešnika potiče i podiže na novost života. Krštenjem, jednom njemu pritjelovljeno naše biće i sve što činimo, prati on pravednom milošću Oca i snagom Duha Svetoga. Krist nam objavljuje Boga koji je suosjećajan, milosrdan i pravedan. Ne želi on suprotstaviti Božje atribute, nego nam približava Neizrecivoga izričući ga, otajstvena, našim načinom govora. Ne poništava Božje milosrđe njegovu pravednost, već ju na neki način 'oplemenjuje', (ovakav je govor teološki manjkav i u opasnosti je da bude isključiv). Pravednost bismo mogli izreći kao onu koja svakome daje po zasluzi; dakle, grešniku propast. Ali, milosrđe je onaj 'višak ljubavi' koji produžuje pravednost, te Bog dolazi u susret čovjeku koji u svome grijehu, sakrivena pogleda bježi od Boga, iznose ga iz grada. Milosrdni i pravedni Bog briše suze s lica čovjeka ubijenoga grijehom, poziva ga da ustane, da uspravi pogled, jer mu je darovan novi život. Pravednost je u biti milosrdna, ona želi drugome dobro, zato u Bogu pravednost i milosrđe i jesu jedno.
Iz današnjega Evanđelja još možemo iščitati i posljedice koje grijeh ostavlja na onima oko nas. To je potka za teološki govor o eklezijalnoj dimenziji grijeha. Udovicu iz Evanđelja prati mnogo naroda i svi joj pomažu nositi tugu za izgubljenim sinom. To je slika svakoga vjernika koji je posrnuo na životnome putu. Zajednica mu je oslonac i utočište, zajednica bi ga trebala nositi. To je tako lijepo bilo vidljivo u starini kada su grešnici bili, istina, 'izopćavani' iz zajednice zbog grijeha, ali se zajednica svesrdno molila za njih. Javnom pokorom i pratnjom zajednice grešnik se oslobađao svoga grijeha, a zajednica mu je vidala rane zagovornom molitvom. I mi si danas moramo posvijestiti radost zbog Božje milosti u sakramentu pomirenja.
U Nainu su svi klicali kad je Isus uskrisio udovičinoga sina. I to se svakodnevno događa nama i pokraj nas kada se na nas izlije bujica Božje milosrdne pravednosti u sakramentu pokore. I onda ponovo živimo punim plućima. Vrhunac novoga života jest euharistija u kojoj Gospodin pohađa svoj narod. U nas oživljene Kristom se uvlači svo bogatstvo Božjega života i naši padovi nisu završeci, nego novi počeci, bez očaja, novi život s Kristom. Tako je onda završetak euharistije početak euharistije u svakodnevici. Mi onda širimo glas po svoj okolici o Kristu koji spasava i oživljuje, kličući: ''Veličam te, Gospodine, jer si me izbavio! Okrenuo si plač moj u igranje, Gospodine, Bože moj, dovijaka ću te hvaliti!''
Za sve se u životu moramo potruditi, i čitavi je život dinamizam; ne vjerujem onim ljudima koji kažu da ništa ne rade i da im je dobro. Govoreći neistinu ipak nešto rade, eto nam dinamizma u tragovima. Kako bilo, onaj koji u vlastitom životu iskusi grijeh i milost kajanja, još će više iskusiti neizmjernu Božju milosrdnu pravednost u praštanju. Nije ovo poticaj na grijeh u svrhu Božje milosne 'blizine', već činjenica stvarnosti, jer mi ljudi kročeći zemaljskim prostranstvima neminovno posrćemo i upadamo u grijeh. Padovi nas neće mimoići, samo je pitanje imamo li ikoga da nas pridrži i, podignuvši nas, rekne: ''Ustani!''
Jedno od triju uskrsnuća iz Evanđeljā tematizira i današnji Lukin ulomak. Kroz govor o mrtvacu, jedincu sinu udovice, slušamo o nama samima kroz prizmu stvarnosti grijeha u našemu životu. Pozvani smo se odupirati grijehu, jer svaki pad boli i ostavlja ranu, ne samo na nama samima, već i na Crkvi kojoj pripadamo. Konačno, nanosimo nove boli samome Kristu, čije smo mistično tijelo. Ali, On, živ i danas djeluje u svojoj Crkvi po milosti sakramenata. Svakoga palog grešnika potiče i podiže na novost života. Krštenjem, jednom njemu pritjelovljeno naše biće i sve što činimo, prati on pravednom milošću Oca i snagom Duha Svetoga. Krist nam objavljuje Boga koji je suosjećajan, milosrdan i pravedan. Ne želi on suprotstaviti Božje atribute, nego nam približava Neizrecivoga izričući ga, otajstvena, našim načinom govora. Ne poništava Božje milosrđe njegovu pravednost, već ju na neki način 'oplemenjuje', (ovakav je govor teološki manjkav i u opasnosti je da bude isključiv). Pravednost bismo mogli izreći kao onu koja svakome daje po zasluzi; dakle, grešniku propast. Ali, milosrđe je onaj 'višak ljubavi' koji produžuje pravednost, te Bog dolazi u susret čovjeku koji u svome grijehu, sakrivena pogleda bježi od Boga, iznose ga iz grada. Milosrdni i pravedni Bog briše suze s lica čovjeka ubijenoga grijehom, poziva ga da ustane, da uspravi pogled, jer mu je darovan novi život. Pravednost je u biti milosrdna, ona želi drugome dobro, zato u Bogu pravednost i milosrđe i jesu jedno.
Iz današnjega Evanđelja još možemo iščitati i posljedice koje grijeh ostavlja na onima oko nas. To je potka za teološki govor o eklezijalnoj dimenziji grijeha. Udovicu iz Evanđelja prati mnogo naroda i svi joj pomažu nositi tugu za izgubljenim sinom. To je slika svakoga vjernika koji je posrnuo na životnome putu. Zajednica mu je oslonac i utočište, zajednica bi ga trebala nositi. To je tako lijepo bilo vidljivo u starini kada su grešnici bili, istina, 'izopćavani' iz zajednice zbog grijeha, ali se zajednica svesrdno molila za njih. Javnom pokorom i pratnjom zajednice grešnik se oslobađao svoga grijeha, a zajednica mu je vidala rane zagovornom molitvom. I mi si danas moramo posvijestiti radost zbog Božje milosti u sakramentu pomirenja.
U Nainu su svi klicali kad je Isus uskrisio udovičinoga sina. I to se svakodnevno događa nama i pokraj nas kada se na nas izlije bujica Božje milosrdne pravednosti u sakramentu pokore. I onda ponovo živimo punim plućima. Vrhunac novoga života jest euharistija u kojoj Gospodin pohađa svoj narod. U nas oživljene Kristom se uvlači svo bogatstvo Božjega života i naši padovi nisu završeci, nego novi počeci, bez očaja, novi život s Kristom. Tako je onda završetak euharistije početak euharistije u svakodnevici. Mi onda širimo glas po svoj okolici o Kristu koji spasava i oživljuje, kličući: ''Veličam te, Gospodine, jer si me izbavio! Okrenuo si plač moj u igranje, Gospodine, Bože moj, dovijaka ću te hvaliti!''
