U šutnji prihvaća trpljenje čuvajući tako Marijino dostojanstvo. I u Betlehemu, daleko od svih, ne želi narušavati tišinu noći, već prihvaća dijete u šutnji, promatrajući ga sa zanosom. I tu shvaćamo kakav je Bog. Sam skrovit, voli skrovite duše.
Promatrajući lik sv. Josipa, zaručnika Marijina i Isusova zemaljskog oca, u evanđeljima nalazimo samo najvažnije događaje vezane uz Isusovo rođenje i djetinjstvo. Čak ne nalazimo ni jednu njegovu riječ. Temeljeno na toj činjenici, želim promatrati sv. Josipa kao velikog ljubitelja tišine i šutnje. Naime, Sveta obitelj većinu svog života živjela je u Nazaretu skromnim, skrovitim i tihim životom. Po svemu sudeći, bili su obična siromašna i pobožna židovska obitelj. Dok je Josip kao tesar prehranjivao obitelj, Marija je brinula o domaćinstvu. Volio je tišinu jer je u njoj neometano mogao razmišljati i prebirati u svom srcu o događajima iz vlastitoga života, baš kao i Marija. Nije htio bježati od sebe, skrivati se iza mnoštva riječi, nego u tišini sve više upoznavati istinu o sebi, tražiti i promatrati Gospodina.
Bez mrmljanja i jadanja drugima prihvaća čudesno Marijino začeće. U šutnji prihvaća trpljenje čuvajući tako Marijino dostojanstvo. I u Betlehemu, daleko od svih, ne želi narušavati tišinu noći, već prihvaća dijete u šutnji, promatrajući ga sa zanosom. I tu shvaćamo kakav je Bog. Sam skrovit, voli skrovite duše. Tu vidimo da utjelovljena Riječ sišavši na zemlju, traži šutljive duše koje će je shvatiti. Tu učimo da se samo u tišini može dogoditi susret. Samo u tišini možemo slušati onoga koji govori. Tih je njegov glas. Zato ga samo u tišini možemo čuti. Ipak, kada ga počnemo slušati, on postaje glasniji od svih ljudskih riječi.
Razmišljajući o Josipovu svakodnevnom životu u Nazaretu, vidim ga kao čovjeka uronjena u Boga. Iako izvana običan Židov kao i svi njegovi susjedi, iznutra kao da nije od ovoga svijeta. Provodio je intenzivan molitveni život. Gledajući na molitvu kao razgovor s Bogom, često je razgovarao sa svojim sinom Isusom. Čak je nekad koristio riječi!? Evo još jedne lekcije o molitvi. Josip nam pokazuje da u molitvi trebamo zauzeti stav slušatelja, a ne praviti od molitve monolog što se nerijetko događa. „Moj je život slušanje, njegov govorenje. Moje je spasenje čuti i odgovoriti. Zbog toga moj život mora biti tih.” (T. Merton) Duhovni život je stvar budnosti i slušanja. Zato je neophodno za dobrog vjernika imati svakodnevne trenutke tišine. Ali, vanjska tišina je tek početak. Veća je buka u nama, nego oko nas. Zato treba krenuti prema nutarnjoj tišini. „Ona započinje stišavanjem buke vlastitoga srca. Počinje podvezivanjem krila intelekta, okretanjem glave u smjeru srca.” (C. Doherty) Tako naše srce postaje pustinja, tj. rezervirano mjesto za susret s Gospodinom. Takvo srce postaje mjesto neprestanog prebivanja u prisutnosti Božjoj. Tada naša molitva prestaje biti brbljanje, a postaje promatranje Božje ljubavi. „On gleda mene, a ja gledam njega!” - kako je to lijepo opisao jedan župljanin na upit svetog Župnika Arškog kako moli.
