U štafeti uspjeh ne ovisi samo o jednom trkaču, nego o cijeloj ekipi. Otac, majka, dijete i Gospodin. Tek kada ta četvorka skupa trči štafetu života, svaki napor dobiva smisao, cilj postaje dostižan a potpuna radost moguća.
Na dan manje od pola godine nakon svetkovine Rođenja Gospodnjega liturgijska godina stavlja pred nas jednu drugu svetkovinu. To je svetkovina Rođenja Ivana Krstitelja. Ta svetačka svetkovina drugačija je po dvije značajke od ostalih svetaca koje slavimo. Prva je ta da slavimo ovozemni rođendan sveca, za razliku od ostalih kojima slavimo dan smrti kao dan rođenja za nebo. Druga posebnost je u tome što slavljenjem svetačkih blagdana i spomendana mi njih častimo kao nasljedovatelje i učenike Kristove. Lako je zaključiti: Ivan nije bio nasljednik Kristov, nego preteča.
Što je to posebno u Ivanovu rođenju?
Rođenje je događaj radosti za svaku obitelj, ali ono što se ponekad zaboravi u tom daru stvaranja je njegovo izvorište. Odakle čovjeku dar stvaranja novog života? Pa od Tvorca života.
Roditelji daju imena djeci, brinu se za njih i odgajaju ih. Ako se vratimo na evanđeoski odlomak ove svetkovine (Lk 1,57-66.80) možemo pronaći te elemente, ali njihova kvaliteta nas upućuje na darivatelja života, Gospodina koji je obilno iskazao svoju dobrotu te po tome što je ruka Gospodnja bila s Ivanom. Za svakog roditelja odgajanje djeteta je velik izazov, pogotovo u današnjem vremenu. Ali ako se vratimo riječima iz prvog čitanja i razumijemo kada kaže: Gospodin me pozvao od krila materina, od utrobe on me imenovao (Iz 49,1), tada možemo učiti prepuštati onome koji je Tvorac života, i onome koji bračnom paru daje dar stvaranja života, da On zadrži sva autorska prava na taj novi život. Ta svaki je čovjek na sliku Božju stvoren, od njega pozvan i po njemu praćen tijekom cijelog života.
Drugi aspekt lijepo je opisao apostol Pavao koji je navješćujući Radosnu vijest u Antiohiji, polazeći od izraelskih patrijarha sve do Isusa Krista naglasio i Krstiteljevu ulogu – A kad je Ivan dovršavao svoju trku, govorio je: ‘Nisam ja onaj za koga me vi držite. Nego za mnom evo dolazi onaj komu ja nisam dostojan odriješiti obuće na nogama.’ (Dj 13,25). To Ivanovo svjedočanstvo i očitovanje, da je prethoditelj Kristov, nalazimo u svim evanđeoskim izvještajima.
Kada je Ivan dovršavao svoju trku…
Ivan ne trči u prazno i nije to bila tek obična trka. Iz lepeze atletskih disciplina povezanih s trčanjem, Ivanova trka bila bi najsličnija štafeti. Nakon odrađenih priprema u pustinji Ivan trči svoj dio štafete te u punoj svijesti o onome koji dolazi iza njega može reći da se nije zaludu trudio nit nizašto naprezao snagu.
U štafeti uspjeh ne ovisi samo o jednom trkaču, nego o cijeloj ekipi. Otac, majka, dijete i Gospodin. Tek kada ta četvorka skupa trči štafetu života, svaki napor dobiva smisao, cilj postaje dostižan a potpuna radost moguća.
Prečesto mislimo da sve možemo sami, ali život je, u svojim svakodnevnim situacijama nalik štafeti. Ponekad startamo, ponekad pripremamo većinu posla, nekada završavamo izvlačeći najbolje iz sebe za uspjeh svih. Samo na kraju, pokupimo li zasluge?
Jesmo li svjesni da će netko doći poslije nas? Da je netko bio prije nas?
Jesmo li spremni preuzeti štafetu? Jesmo li je spremni predati?
