Ivan ne trči u prazno i nije to bila tek obična trka. Iz lepeze atletskih disciplina povezanih s trčanjem, Ivanova trka bila bi najsličnija štafeti. Nakon odrađenih priprema u pustinji Ivan trči svoj dio štafete te u punoj svijesti o onome koji dolazi iza njega može reći da se nije zaludu trudio nit nizašto naprezao snagu.
Braća u mostarskom samostanu, a osobito bogoslovi, pamtili su ga kao vedrog brata, koji bi po dolasku iz škole bio svima izvor novosti iz grada i svijeta. Kao komunikativan i poželjan u društvu, kako navode koji su ga poznavali, uživao je povjerenje svojih đaka i školskog osoblja.
Tu među svom događajnošću, pomalo kaotičnoj i poprilično užurbanoj, dolazi Bog, tako neprimjetno i lako nezapaživo, bez naglašavanja i reklamiranja, u svom savršeno poniznom stilu.
Bazilika svetog Ivana na Lateranu kao prva bazilika u gradu postaje sasvim logično i katedrala biskupa Crkve u Rimu, u onom Rimu čijim kršćanima piše sv. Ignacije Antiohijski da su Crkva koja svemu bratstvu (ostalih Crkava) predsjeda u ljubavi.
Ona nije zaslugama dobila taj naziv žene s početka Biblije, nego svojom poslušnošću. Marija je svojim da Bogu u ime čitavog čovječanstva postala Majka živih.
Puno činjenica upućuje na neki viši zahvat, odnosno da je Bog na djelu: zašto se daje ime djetetu tek na obrezanju, neobičnosti i neočekivanosti njegova imena, pa sve do neobjašnjivog Zaharijinog otvaranja usta.
Ako je Ivan krstio za oproštenje grijeha, koja je svrha Isusova krštenja kada grijeha nije poznavao, a kamo li učinio?
Koliko često uspijem sjesti i promotriti svoj dan, svoje postupke, svoju trenutnu životnu situaciju, dati smisao i objašnjenje svojim postupcima, smiriti se, sjesti i promotriti drugog pokraj sebe, dati mu dio svoga vremena, a ne ostatak ili tek višak?
Pa prorok nigdje nije dobro dočekan ako mu publika može zaviriti u najdublje pore povijesti, ne bi li pronašla neki grijeh, grešku ili nešto za spočitati.
