Kristovo Srce predstavlja najdublju istinu o Božjoj ljubavi.
Srce se u Svetom Pismu spominje 850 puta. Većinom se veže uz čovjeka a samo 25 puta spominje se srce Božje. Manji dio tog biblijskog spominjanja govori o srcu kao o fizičkom organu dok se većinom govori o čovjekovoj nutrini, središtu čovjekova života. Presveto srce Isusovo se službeno slavi tek od 1765. godine, ali se još davno prije izražavalo štovanje. Najznačajniji franjevac u srednjem vijeku koji je snažno štovao i promicao pobožnost srcu Isusovu je sveti Bonaventura. Kako znamo Bonaventura je bio veliki biskup i teolog svoga doba, te je i o ovoj temi razmišljao i teološki ju obrazlagao. Promatrajući sebe i ljude oko sebe došao je do uvida da je čovjek, kao jedna cjelina satkana od duše i tijela, plod Božje volje i stvarateljske mudrosti. Duša prema Bonaventuri nije natjerana u tijelo nekom nuždom, nego je udružena s njim da izvrši plemenitu službu kontinuiteta stvaranja, tvoreći most između duhovnog i materijalnog svijeta.
Za Bonaventuru duša je sačinjena od šest stupnjeva moći: osjećaj, mašta, razum, um, umstvenost (sposobnost korištenja uma) i vršak duha ili iskra savjesti. Osjećaj i mašta si lako možemo pojasniti što su. Razlikovanje razuma i uma, u današnje vrijeme, nam teže ide. Bonaventura razum (ratio) gleda kao moć duše koja analizira, rasuđuje, dijeli i logički zaključuje, no ne može dohvatiti Boga u punini. Zbog toga smatra da je ratio niža spoznaja. Um (intellectus), viša spoznaja po Bonaventuri, prodire u unutarnji smisao, prosvijetljen je od samoga Boga, te vidi božanske istine. Zatim je važno razumjeti njegovo poimanje Duha koji smatra najuzvišenijim dijelom duše po kojem se čovjek okreće Bogu, nadilazi osjetilni svijet i traži vječnu istinu. Na sličan način se u biblijsko vrijeme sve u čovjekovoj nutrini označavalo pojmom srce. Naše današnje doba je uvelike napredovalo. Danas se niječe pojam duše kao cjelovitosti nutarnjeg čovjeka, nego se bježi u pojedinačna shvaćanja unutrašnjih čovjekovih dinamika. Volim biti privržen ovom biblijskom i srednjovjekovnom poimanju jer su sve unutrašnje dinamike u čovjeku spojene, pa ih je suludo razdvajati. Dobro je pitanje: Zašto bi jednom misaonom velikanu kao što je Bonaventura bilo potrebno štovanje presvetog srca Isusova? Što će njemu to kada je priznat i cijenjen kao teolog i biskup? Kao danas, i u to se vrijeme sigurno podcjenjivalo ljude s velikim znanjem, sigurno ih se smatralo umišljenima i blesavima u nekim tumačenjima. Bonaventura je zaista ulazio u teške rasprave pune nerazumljivih pojmova i neshvaćenih smislova, no bio je duboko svjestan da je sve Božji dar. Bog je izvor znanja i ne treba se nikada nadimati znanjem, već treba, dakako, težiti k znanju i kroz njega stvarati jasne uvide za život. No njegova usmjerenost k srcu Isusovu jasno pokazuje pravu sliku njegova shvaćanja vlastite mogućnosti i ograničenosti.
Kristovo Srce predstavlja najdublju istinu o Božjoj ljubavi. Teologija križa i rana Kristovih bile su Bonaventurina uža specijalnost. On kaže da Krist na križu otvara svoje Srce, doslovno i duhovno – iz ljubavi prema čovjeku. Taj čin je simbol potpune predanosti i otvaranja Božje ljubavi čovječanstvu. Otvoreno Srce ne simbolizira samo fizičku smrt, nego duhovno darivanje, potpuno predanje. Krv i voda koje su potekle iz boka za Bonaventuru predstavljaju krštenje i euharistiju, dakle izvore života Crkve i milosti. Zanimljiv je još jedan naziv koji ovaj franjevački velikan daje srcu Isusovu nazivajući ga duhovnim skloništem, mjestom gdje ljudska duša može naći mir, odmor i sigurnost.
Današnji čovjek svoje unutrašnje srce voli definirati samo prema vremenima kada je sve lijepo i dobro u njegovu životu. Osjećamo se sigurnim i lijepo nam je kada se u nama odvija nekakav prividan mir. Zatim opet dolazi stres, trpljenje i teškoća. Sveti Franjo u svojoj trinaestoj opomeni tvrdi da čovjek ne može razabrati koliko u sebi ima strpljivosti dok mu je sve po volji. Prema Franji jasnu sliku svoje nutrine, naše poniznosti i strpljivosti dobivamo tek kada protiv nas rade oni koji bi nam trebali udovoljiti. Franjo ne kaže: „Kada protiv nas rade oni koji nam ne trebaju udovoljavati“, nego „oni koji bi nam trebali udovoljiti.“ Ovom opomenom Franjo dotiče najosjetljivije sfere međuljudskih odnosa i njihova utjecaja na našu nutrinu. Iz vlastitog života mogu potvrditi da je moje srce često hiperaktivno, nošeno virtualnim svijetom i kojekakvim drugim pojavama današnjega društva. Posebnu mi pak teškoću stvaraju ljudi s kojima živim, to su oni koji bi mi trebali udovoljavati. Koliko uviđam hiperaktivno je srce mnogih, nutrina titra i uvija se poput morskog valovlja. Što mi pak radimo, čekamo da se sve to malo smiri i kažemo onda: „To sam pravi ja.“ Ovo je loš pogled na samog sebe. Volim biti realan u svemu što promatram, tako i dotičući se ljudske nutrine. Pogledajmo sebe iskreno kada je teško, kada nam na bilo koji način ne udovoljavaju naši ukućani i oni s kojima smo povezani. Tko bude iskren, zaključit će da njegovo hiperaktivno srce ne može bez milosnog srca Isusova.
Čovječe, treba ti to duhovno sklonište, ne možeš sam. Kada se velikan kao što je Bonaventura nije usudio kroz život bez srca Isusova, tko smo mi da se tako uzvisujemo. Traži ranjeni čovječe srce Isusovo na stolu riječi, evanđelju i na stolu tijela i krvi Kristove. Prije traženja nužno je da budeš iskren prema sebi i odgovoriš na ovaj Franjin poziv i promatranje sebe u teškoći, kada nije sve po tvom. Sveti Bonaventura je kao biskup pozivao svoje vjernike da kontempliraju Isusov život, posebno njegovu muku i da kroz ranu na boku uđu u Srce kako bi se tamo sjedinili s Kristom. Vidjet ćeš da se hiperaktivnost, do koje nas dovodi ovo naše užurbano vrijeme, može nadići. Sve teškoće nisu ništa naspram mira koji Krist širi i daje. Kao posljednju uputu moram reći da Bog bez čovjeka ne želi ništa. Sve ti nudi i ne prestaje nikada nuditi. Na tebi je dragi čitatelju, kao i na meni, da se otvorimo za tu milost. Nije svijet u pravu kada Boga predstavlja kao nametljivca, ako itko sugerira na dobrovoljnosti to je Bog, stoga opusti se, Bog ti je prijatelj. Otac, Sin i Duh Sveti te žele i ljube, više od svake ljudske ljubavi. Ma da se sva ljudska ljubav ovoga svijeta skupi na jedno mjesto, opet je ljubav Presvetog Trojstva veća. Ne boj se otvoriti svoje hiperaktivno srce Bogu, više se boj svoje laži i krivih utjecaja društva, koje često vode u zabludu i još veću životnu muku. Molimo svetog Franju i svetog Bonaventuru za zagovor, kako bismo dopustili Gospodinu da uđe u naš život i učini srce naše po srcu svome.
Literatura:
BONAVENTURA, Tria opuscula, Zagreb, 2009.
Spisi svetoga Franje i svete Klare, Opomene, Mostar - Zagreb, 2003.
