Svi se sjećamo kako smo se kao djeca penjali na drvo, želeći doći što bliže vrhu – jer su tamo najzreliji i najslađi plodovi.
Lk 9,28b-36
U ono vrijeme: Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.
I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.« Nije znao što govori.
Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: »Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!« I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.
Današnje Evanđelje nam donosi prikaz Preobraženja Gospodinova. Vidimo kako Isus uzlazi na Goru sa svojim učenicima, pred kojima se na kraju preobražava i otkriva u punini svoga božanskog sjaja. Ovo Evanđelje pokazuje koliko je važno uzići na goru, to jest, koliko je važno izaći iz svakodnevice, podići pogled prema Gospodinu i ostvariti osoban susret s njim. Današnji čovjek toliko je zaokupljen svjetovnim brigama i obavezama da često zaboravi na ono najvažnije. A bez toga najvažnijeg, bez Božje blizine, teško da se možemo uistinu ostvariti. Bez Boga ostajemo prazni.
Goru možemo usporediti s drvetom trešnje. Svi se sjećamo kako smo se kao djeca penjali na drvo, želeći doći što bliže vrhu – jer su tamo najzreliji i najslađi plodovi. Svi smo se trudili prvi stići do njih, ali nismo bili sebični, dijelili smo ih s onima koji se nisu mogli uspeti do vrha. Znamo i da su plodovi zreliji što su bliže suncu i svjetlosti. Oni pri dnu često ostanu nezreli, s vremenom se osuše i otpadnu. Tako je i s Bogom, koji je naše Sunce i Svjetlost. Što smo bliže njemu, to su naši plodovi zreliji, slađi i puniji života.
Iako nas današnji svijet toliko pritišće da jedva nalazimo vremena uzići na goru, te nas svjetovne brige i jurnjava za karijerom udaljavaju od Boga, ostajemo kao plodovi pri dnu stabla: kiseli, gorki, a na kraju se osušimo jer živimo bez Svjetla i bez Sunca. Zato, da bismo donijeli plodove duha, potrebno je ući u tišinu svoga srca, povući se od buke svijeta i tamo susresti Boga. Tek se tada može dogoditi naše vlastito preobraženje; redovitim uzlascima na goru, kroz molitvu, tišinu, sakramente, pronalazimo istinski mir i radost koji vode u život vječni.
Zanimljivo je i to što Isus ne odlazi sam na goru već sa sobom vodi učenike. To je snažna poruka: čovjek nije stvoren da bude sam. Pozvani smo na zajedništvo, na život u zajednici. U suprotnosti s današnjim individualizmom i sebeljubljem, gdje je važno samo da meni bude dobro dok za druge ne marim, Evanđelje nas uči drugačije. Sin Božji ne traži vlastiti dobitak i korist, već vodi svoje učenike sa sobom, otkriva im tko je on i kojim putem treba ići. Učenici, zaneseni viđenjem slave, žele ostati na gori jer im je lijepo. No Božji glas ih podsjeća: „Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!“ Isus nam pokazuje da ovaj put kroz sve muke i kušnje, ako ga prolazimo s njim, predstavlja put prema vječnoj slavi. Učenike je tada možda obuzeo strah, ali znamo da su na kraju svoj život položili za kraljevstvo nebesko. Tražili su i slušali ono što Gospodin traži, a to su mogli samo ako su se redovito povlačili na goru, u molitvu i blizinu Boga, izvor prave ljubavi.
Na kraju ostaje jedno pitanje koje je već netko postavio Isusu: „Što mi je činiti da baštinim život vječni?“ Na što Isus odgovora: „Idi, prodaj sve što imaš i pođi za mnom.“
Ali on se udalji tužan, jer je imao velik imetak.“ (Mk 10,17-22) I mi se možemo zapitati: „Jesam li i ja navezan na zemaljsko? Je li mi sve drugo važnije od kraljevstva nebeskog? Jesam li spreman odreći se svjetovnih užitaka da bih zadobio ulaznicu za život vječni?“
