Doći će dan kada će završiti naše hodočašće zemljom. Ostavit ćemo sve: dom, grad, državu, auto, novac i svu materijalnu sigurnost. Pred Boga ćemo doći samo s onim što nam je u srcu.
Mt 24,37-44
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
Kao u dane Noine, tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. Kao što su u dane one – prije potopa – jeli i pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije – tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. Dvojica će tada biti u polju: jedan će se uzeti, drugi ostaviti. Dvije će mljeti u mlinu: jedna će se uzeti, druga ostaviti.
Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi. A ovo znajte: kad bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi, bdio bi i ne bi dopustio potkopati kuće. Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.
Na prvu nedjelju došašća, Crkva nam upućuje snažnu i jasnu poruku: "bdijte da budete pripravni". Današnje nas evanđelje poziva na budnost i spremnost za Gospodinov dolazak. Vrijeme došašća, a osobito mise zornice, pozivaju nas izaći iz svoje komocije i topline doma, okupiti se u crkvi u ranu zoru i pripraviti svoja srca za blagdan Kristova rođenja.
Evanđelje nam govori: "Bdijte, jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi." Ove nas riječi podsjećaju i na njegov drugi dolazak, za koji ne znamo ni dana ni časa. Ako promotrimo svijet u kojem živimo, mogli bismo se zapitati: Priprema li se već dolazak Gospodnji?
Isus kaže: "Dvojica će biti u polju: jedan će se uzeti, drugi ostaviti." Ne događa li se slično stoljećima? Toliki ratovi, toliko izgubljenih života: jedan je uzet, drugi ostaje. Jedan pogiba, drugi preživljava. Ponekad se činimo kao naraštaj koji se pita: Je li taj dan blizu ili još daleko? A znamo riječi Druge Petrove poslanice: "Jedan je dan kod Gospodina kao tisuću godina, i tisuću godina kao jedan dan."
Današnji čovjek je često zaokupljen zemaljskim brigama. Malo razmišlja o Kraljevstvu nebeskom i o pripravi za onaj konačni susret s Gospodinom. Rijetko misli na trenutak kada će stati pred Njegovo lice. Zato se vrijedi osvrnuti i na liturgijske znakove koji nam govore više nego što mislimo. Svećenik u došašću nosi ljubičastu boju – boju iščekivanja, nutarnje sabranosti i blage pokore. Ona nas podsjeća da se pripremamo i u tišini otvaramo srce.
A svijet oko nas, osobito pred Božić, odijeva sve u crvenu boju – boju koja u liturgiji označava mučeništvo dok se mi pripremamo za dolazak i rođenje našeg Spasitelja. No u suvremenom blještavilu, crvena je postala boja marketinga, potrošnje i zabave. Adventski trgovi, popusti, reklame… Crveni kamion koji dovozi gazirano piće postao je, nažalost, simbol blagdana.
Ali naš Isus nije popust u trgovini!
Nije ni rumeni sijedi starac sa sijedom bradom koji viče: "HO HO HOO", te vozi crveni kamion pun gaziranog pića. Nije u loncu kuhanoga vina u kućicama na trgovima, ni u bučnim koncertima, ni u noćnim klubovima, ni na skijalištima i klizalištima. Naš Isus je dijete rođeno u betlehemskoj štalici. Dijete koje je već u majčinoj utrobi bilo progonjeno. Dijete za koje nije bilo mjesta u svratištu, pa se rodilo među stokom. Dijete kojeg su se bojali kraljevi, jer su znali da dolazi Kralj nad kraljevima, jedini koji donosi život vječni.
Krist se nije rodio u luksuzu ni u blještavilu, nego u tišini, siromaštvu i skrovitosti. Zato ga nećemo naći na trgovačkim lampicama, ni u buci zabave, nego u tišini svoga srca. On kuca da mu otvorimo. Samo u tišini ga možemo prepoznati. Sjetimo se i svetog Franje Asiškog, koji je prvi napravio žive jaslice. Nije tada imao kip malog Isusa, nego je rukom pokazivao prema svome srcu – želeći poručiti da se Isus mora roditi u našem srcu i ondje trajno prebivati.
U današnjoj popričesnoj molitvi molimo:
Gospodine, daj da nam bude na korist slavlje ovih otajstava; po njima nas, u prolazu zemaljskim životom, nauči ljubiti vječna nebeska dobra.
Kako su snažne riječi: u prolazu zemaljskim životom. A ipak, koliko ljudi danas živi kao da ovaj život nije prolazan, kao da ćemo ostati ovdje zauvijek. Doći će dan kada će završiti naše hodočašće zemljom. Ostavit ćemo sve: dom, grad, državu, auto, novac i svu materijalnu sigurnost. Pred Boga ćemo doći samo s onim što nam je u srcu.
I tada će se postaviti pitanje:
Jesmo li se, dok smo živjeli na zemlji, pripremali za vječnu slavu?
Jesmo li bili istinski hodočasnici?
Jesmo li živjeli svjesni prolaznosti i častili Onoga koji nam daje vječnost?
Ili smo hodali zemljom zarobljeni materijalnim brigama?
Brate i sestro, danas je trenutak da se zapitamo:
Što mi je doista prioritet u životu?
Jesam li hodočasnik na putu prema nebu?
Ili sam tek prolaznik koji je zaboravio cilj puta?
