Nažalost, danas se slika Boga pretvorila u sliku Boga kao džuboksa – Boga od kojega nešto tražim, izmolit ću nekoliko molitava i On me mora uslišiti, što je potpuno pogrešna slika.
Lk 24,13-35
Onog istog dana – prvog u tjednu – dvojica Isusovih učenika putovala su u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. On ih upita: »Što to putem pretresate među sobom?« Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?« A on će: »Što to?« Odgovore mu: »Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.« A on će im: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?« Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« I uniđe da ostane s njima. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?« U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: »Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!« Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.
Današnja crkvena čitanja donose pred nas jedno vrlo zanimljivo evanđelje o dva učenika koji su se nakon teške Kristove muke i razapinjanja na križ uputili prema Emausu. To su bila dva učenika koja su bila s Isusom dok je hodao zemljom. Bili su njegovi učenici i oni su ga slušali dok je propovijedao, gledali su i bili svjedoci kako je liječio ljude od raznih bolesti, izgonio zloduhe i činio čudesna djela. Međutim, nakon Velikoga petka, kada je Gospodin Isus Krist raspet na križu i umro, oni su, klonuli, krenuli svojim kućama. Očito je da su Isusa smatrali prorokom, a ne Sinom Božjim. I oni su imali svoju viziju kakav treba biti Mesija, a ne kakvog su Mesiju proroci zaista navijestili i kakav je trebao doći.
Kroz ovaj tekst možemo također preslikati današnji duhovni život, u kojem nas privlače mase ljudi i okupljanja, silna svjedočanstva o tome kako je Bog djelovao u nečijem životu. Međutim, s druge strane, kada smo pozvani na susret u tišini i samoći s Gospodinom kao da se bojimo doći i razgoliti svoju dušu pred Njim. Dok su danas brojne dvorane i stadioni puni mladih koji slave Boga, što je, naravno, pohvalno, s druge strane kapelice i crkve gdje je izložen Isus u Presvetom Oltarskom Sakramentu kao da su poluprazne, pa gotovo i prazne.
Dok su učenici bili na putu za Emaus i međusobno raspravljali, može se reći da su u tom razgovoru pretresali svoje razočaranje jer se nije dogodilo onako kako su očekivali u vezi s Gospodinom Isusom Kristom, nisu se ispunila njihova očekivanja. Dok su oni hodali, Isus im je tiho i nenametljivo prišao te ih upitao o čemu razgovaraju i što ih muči. Ovdje vidimo kako je Bog taj koji dolazi tiho i nenametljivo te ne želi ništa postići na silu, nego želi da ga mi svojom voljom prihvatimo i da mu otvorimo svoje srce. Takav je Bog onaj koji je u Presvetom Oltarskom Sakramentu koji nam dolazi u tišini crkve i traži nas da mu pristupimo da bi nas saslušao i izliječio rane našeg srca.
Učenici su počeli govoriti o događajima koji su se zbili u Jeruzalemu, ali im nije bilo dano prepoznati Isusa koji ih je strpljivo slušao. Ovdje vidimo strpljivog Isusa koji u blagosti i ljubavi sluša njih i njihove probleme. On nije kao današnji silni propovjednici i obraćenici koji žele ljudima ukrasti slobodu riječima: „MORAŠ UČINITI OVO ILI UČINITI ONO“. Bog govori potpuno suprotno. Bog je onaj koji kaže: „AKO ŽELIŠ“, te ako odgovorimo na taj poziv „ako želiš“ i prihvatimo Boga kakav jest, On nam za nagradu daje obećanje vječnoga života.
Možemo se također zapitati kakvu sliku imamo o Bogu. Kakva su moja očekivanja od Boga i dopuštam li da se Njegova volja vrši u mome životu ili vjerujem u Boga o kojem sam stvorio vlastitu sliku ili zaista vjerujem u onakvoga Boga kakav on zaista jest – Boga punog ljubavi, koji strpljivo čeka, milosrdnog Boga u čijem krilu ima mjesta za svakoga.
Nažalost, danas se slika Boga pretvorila u sliku Boga kao džuboksa – Boga od kojega nešto tražim, izmolit ću nekoliko molitava i On me mora uslišiti, što je potpuno pogrešna slika. Ako istinski tražim Boga i želim Ga prihvatiti onakvoga kakav jest, onda tražim samo da se vrši Njegova volja u mome životu, pa makar to bile patnja i bolest koje me zadese, jer Mu vjerujem i pouzdajem se da će se On kroz tu bolest i patnju proslaviti i da će sve izvesti na dobro.
Kroz ovo evanđelje možemo postaviti pitanje koliko se često u svakodnevici trudimo susresti Boga i koliko osluškujemo Njegove riječi. Isus je onaj koji dolazi tiho i pita nas što nas muči i zašto smo rastreseni. Ali danas često, zbog buke svijeta, svojih problema i navezanosti na grijeh i ovozemaljske stvari, ne čujemo Njegov glas te on prolazi pokraj nas, često Ga uopće ne primjećujemo, kao da je Bog mrtvih, a ne živih.
Pitam se: „Što mi je prioritet? Je li mi prioritet dobar automobil, novac, zarada, kuća ili su mi prioritet Bog i život vječni?“ Nakon što je Isus strpljivo saslušao učenike koji su izrekli svoje mišljenje i sliku koju su imali o Mesiji, On im počinje tumačiti Pisma, sve ono što su proroci navijestili te im objašnjava kroz Sveto pismo i povijest spasenja. Pitam se jesam li svjestan da mi Bog progovara kroz Sveto pismo, da mi On govori kroz Evanđelja kako trebam živjeti te crpim li snagu za svoj život iz Božje Riječi te njome hranim svoj duh ili mi je ta Riječ samo još jedna od knjiga u nizu koju promatram kao simpatične priče koje me se ne tiču?
Zanimljivo je također u evanđelju to da, kada se smračilo i kada se dan približio kraju Isus je htio poći dalje, ali učenici su ga zamolili da ostane s njima. Iako ga nisu prepoznali i nije im bilo dano da Ga prepoznaju, nešto im je u dubini govorilo da trebaju biti s Njim. To je bio onaj glas koji svima nama uvijek tiho progovara - savjest. Tek kad su izrazili želju da ostane s njima počele su im se otvarati oči, počele su im padati ljuske s očiju. Pitanje koje sebi postavljam jest: „Da je Isus otišao dalje i da se učenici nisu odazvali na taj tihi glas koji su mogli čuti samo u blizini Boga, bi li dobili drugu, odnosno treću priliku za susret s Bogom ili bi im to možda bila posljednja prilika poziva da prihvate Istinu onakva kakva jest?“ Zato pitam sam sebe, ali i vas, braćo: „Koliko se puta u životu kockamo sa susretom s Gospodinom, koliko puta današnji čovjek dopušta da ga ovozemaljske brige i zabave odvoje od tišine gdje jedino možemo čuti onaj tihi glas?“
Kada su sjeli za stol, Isus je uzeo kruh i lomio ga. Tada su im se otvorile oči te su Ga prepoznali. Učenici su shvatili da je to uskrsli Isus, koji je živ – živi Bog. Nakon tog susreta njihova su se srca zapalila te su se odmah vratili u Jeruzalem, u zajednicu, trčali su, jer ih je radost susreta toliko obuzela da to nisu mogli zadržati samo za sebe, nego su htjeli tu radost podijeliti sa svojom braćom. Ovdje možemo vidjeti kako lomljenje kruha znači dijeljenje s drugima, što znači da tek kada „slomim“ sebe da bih se podijelio s drugima, mogu reći da sam susreo Isusa, živoga Boga.
Ovdje vidimo koliko je važan osobni susret sa živim Bogom. Taj susret nas potiče na zajedništvo i pokazuje da ne možemo živjeti sami. Srce koje susretne živoga Boga zapali se ljubavlju te nas potiče da želimo služiti drugima. To znači da bez osobnog susreta s Bogom sve ostaje kao pravilo na papiru, ali s osobnim susretom s Bogom sve ima smisla jer znam da je moj Bog prošao ovom zemljom te me isto tako otkupio i ponudio mi život vječni te je on Živi Bog. Ona osoba koja nema osobni odnos sa živim Bogom često bježi od zajednice jer zna da zajedništvo traži odricanje i služenje, a to je bez Boga teško, pa čak i nemoguće. Samo uz Onoga koji nas jača možemo ostvariti takav odnos.
Sada se možemo zapitati: „Prepoznajem li Boga na svom životnom putu – na poslu, u obitelji, u zajednici, u župi? Koliko se trudim ostvariti osobni odnos s Njim? Ili, poput učenika na početku, imam svoju sliku Boga – moj privatni bog kojega štujem i ne želim ga dijeliti s drugima, a zaboravljam na istinskoga Boga kakav On zaista jest – Boga ljubavi, dobrote i zajedništva.“ Učenici su Krista prepoznali u lomljenju kruha. Zato se možemo zapitati koliko se trudimo prepoznati Krista u Euharistiji, koliko se trudimo pripremiti za susret s Gospodinom na oltaru i dopuštamo li da i nama otvori oči da ga prepoznamo? Ili mi je sve to još samo jedan od običaja koje poštujem, a ne znam ni zašto? Pitam se kako dolazim na svetu Misu i kada dolazim? Ulazim li u crkvu kao da su drugi tu zbog mene ili ulazim jer znam da ću se tu susresti s Bogom pa dolazim ponizno i skrušeno? Kako se ponašam tijekom mise te kako pristupam pričesti? Pristupam li svetoj pričesti kao da primam nešto obično, kao da se dijele žetoni za kavu ili si zaista pokušavam posvijestiti da primam živoga Boga u malom komadiću kruha te Mu pristupam ponizno i u ljubavi?
Braćo, neka nam ovo evanđelje bude poticaj da dobro razmislimo, poput učenika na putu u Emaus: kakav je Bog u kojega vjerujem? Je li to moj privatni bog ili Bog zajedništva i ljubavi? Dopuštam li da Bog djeluje u mome životu? Jesam li spreman odreći se sebe da bih služio drugima? Vjerujem li zaista ono što ispovijedam svake nedjelje da „Vjerujem u Boga Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, i u Isusa Krista, Sina njegova“ – ili su to samo riječi koje prazno izlaze iz mojih usta, a ne donose plod u meni.
