Neki sam dan čuo jednu zanimljivu priču:
Dok često puta, sudjelujući na 'svečanim' misnim slavljima, s udivljenjem gledamo kađenje, čemu se zapravo divimo? Što nam to nesvakidašnje, drukčije, uvijek iznova privuče pozornost? Što uopće označuju oganj, miris...
Sjedim na Zrinjevcu. Valjda neće naići netko poznat. Ono što trenutno trebam je malo anonimnosti i mira. U pozadini se čuje stari češki tramvaj, tj. njegove glasne kočnice. Listopad je.
U našem su vrtu zasađene različite vrste stabala, sva su lijepa i privlače čovjeka na svoj poseban način. Izdvojio bih između njih jednu vrstu, a to su čempresi.
Oltar je jedan da označava jednoga Spasitelja Isusa Krista i jednu Euharistiju Crkve (Rimski Pontifikal, Red posvete crkve).
Svetkovina Uznesenja blažene djevice Marije na nebo jedna je od najvećih i najznačajnijih svetkovina Crkve, a posebno našeg naroda.
Svi smo s udivljenjem promatrali, preko televizora ili uživo, nedavno otvaranje i zatvaranje Olimpijskih igara u Pekingu. Svi ćemo se složiti da je bilo "veličanstveno".
Opravdaj moju dušu, Bože, i napuni sa Svog izvora ognjem moju volju. Zasvijetli u moj um, iako to možda znači "tama mom iskustvu", osvoji moje srce Svojim silnim Životom.
Maslačak. Nisam botaničar niti bih želio pisati o maslačku s tog gledišta. Ali taj me cvijet u zadnje vrijeme "proganja".