Čempresi
Oni su smješteni u južnom dijelu samostanskog okružja. Po svojoj vrsti spadaju u crnogorično drveće, to jest u vrstu drveća koje na jesen ne otpušta svoje listove, nego je zeleno kroz čitavu godinu. Svoje iglice mijenjaju svake četiri godine, dok jedne otpuštaju druge na njihovim mjestima izrastaju. Čempresi u našem samostanu imaju svoju veliku zadaću. Svi skupa tvore jednu zajednicu, tvore jedan živi obrambeni zid. Jedan od razloga njihovog postojanja je zaustavljanje jakog južnog vjetra kako ne bi dizao i razbijao cigle na samostanu. Drugi, opet, razlog je taj da zakloni pogled od neprijateljski raspoloženih očiju. Isto tako, jedan je od razloga stvaranje potrebnog hlada za poslijepodnevnu šetnju s molitvom.
Zasađeni su gusto iz više razloga. Pod zemljom kao i u zraku drže se skupa. Neki su širi, a neki uži, jedni su manji, drugi veći. Svaki ima svoje darove, ljepotu, svaki je na svoj način poseban. Dok jedni ugibaju drugi niču na njihovim mjestima. Stariji čempresi podučavaju mlađe kako će dobro obavljti svoju životnu zadaću i pritom se čvrsto držati, unatoč svemu. Oni znaju gdje su smješteni i tu stoljećima neumorno odolijevaju raznim vjetrovima koji pušu sad jače, sad slabije. Mene donekle podsjećaju na neke moje poznanike.
I danas, posebno, pušu jaki vjetrovi, širi se svijetom velika buka, nečist zrak i sve tojače sunce biva, veliki su odroni zemlje i mnoge su druge nedaće. Mnoga stabla ugibaju zbog tih raznih nepogoda. Čempresi svemu odolijevaju, stoje nepomično. Mnogi se pitaju zašto je tomu tako?! U čemu je tajna? A oni pripovjedaju tiho – tajna je u Izvoru vode koji se nalazi u njihovoj neposrednoj blizini. Taj njihov odgovor mnogi smatraju smješnim i čudnim jer pored njih ne vide ništa posebno.
Mnoga drveća koja se nalaze izvan samostanskih zidova rugaju se čempresima na njihovom razmišljanju. Prepričavaju im kako oni danas imaju neka moderna pomagala za život – imaju cijevi za natapanje, kako su pametnija i naprednija od njih. Nazivaju ih zaostalima, zastarjelima, nereformiranim šupljim panjevima. Govore im kako mogu širiti svoje grane gdje god ih je volja, a da oni smiju samo dokle im je dopušteno. Čempresi samo šute i ponekad im odgovore kako nisu ni prvi ni posljednji koji im se izruguju.
Drveće što im se ruga, pošto se malo razgrana, ojača, biva zapaljeno jer je previše blizu ognjišta pružilo svoje granje; posječeno jer je u neumjereno deblo izraslo; slomljeno jer se previše izdiglo, umislilo, napunilo egoizma; zavaljeno zemljom jer nije htjelo širiti svoje korjenje malo dublje. Potom se više ne čuje dok novo, njemu slično, ne dođe na njegovo mjesto i potom živi i završava na sličan način.
Pored glavnog razloga opstanka čempresa – Izvora, tu su još neki razlozi – podupiru jedni druge, odgajaju, jedni drugima ispravljaju savijene grane, a ponekad se mlađima i neke grane odsjecaju, mada oni počesto i ne razumiju zašto. Jedni su pored drugih u redu. Pod zemljom se žilama drže, a u zraku su granama isprepleteni.
Oni će živjeti i dalje, preživjet će i sve buduće kušnje svoga vremena, ali samo ako se budu znali držati stoljetnog Temelja, pravila i iskustva.
