Kroz svu povijest, kada se svijet činio kao da je potpuno utonuo u tminu, svjetlost bi se s neba pojavila među ljudima, a s njom i ispružena majčinska ruka nudeći im nadu. Odabrani svjedoci i nositelji svjetla nisu bili snažni i mudri moćnici, već jednostavna i nevina djeca.
Usred Hercegove zemlje sunca, smokava i vina, u dolini ukrašenoj redovima vinove loze, presječenoj potokom i pješčanim putem, prostire se malo selo obgrljeno brdima. To bijaše zemlja kojom bura nosi glas o želji za životom. Zemlja prekrivena kamenjarom, prošarana brdima i brjegovima, sa škrtom šačicom crnoga tla i oštrom dračom. Tom zemljom protutnjiše mnogi ratovi s vjetrom svoga nemira i majčinih suznih očiju što motre u daljinu dok pogledom traže nestale sinove. Crvena se zvijezda još uvijek umišljeno uznosi nad zemljom slaveći svoju bezbožnu, prividnu pobjedu. Zimi okovana ledom, a ljetnim danima ispunjena žegom, pamtila je zemlja seljakove marljive ruke i kapi znoja koje su često bile jedini izvor vlage za nebrojene redove vinograda i duhana. I kada se zemlja pokazala škrta sa svom svojom okrutnošću, selo uprije pogled i podiže drhtave ruke k nebu. Ponad sela podigoše križ u spomen na svoje otkupljenje i svoga Otkupitelja koji im bijaše jedina radost i izvor nade. I nebo nije ostalo nijemo, nije se pokazalo nevjerno i daleko pred vapajem umornoga puka, već se javi zemlji najljepšim nebeskim glasom.
Na oštri kamen, među bodljikavu draču, na obližnjem brdu, spustila su se s nebesa stopala jedne mlade, lijepe žene. Dugo je tako stajala iznad sela, promatrala što se u njemu događa i od svega se srca radovala gledajući živu vjeru svoje djece. Prelazila je pogledom krajolik obasjan lipanjskim suncem i pogled često zaustavljala na bijeli križ što je bdio nad selom. Ponosno je promatrala djelo marljivih, vjerničkih ruku i gledajući njihovu bijedu i bol, prisjećala se svoje boli dok je majčinski stajala pod raspelom. I nebo se oglasilo selu: „Evo ti Majke.“
Svetkovao se te srijede sveti Ivan Krstitelj, tako da je narod počinuo u odmoru i slavljenju dana Gospodnjeg, a zemlja predahnula od ranoljetnog okopavanja. Nakon svetog misnog slavlja selo je utihnulo. Samo nekoliko dječjih glasova kroz igru i smijeh širilo se njivama tog popodneva. Svojim malim koracima nesvjesno su se udaljavali od sela i kamenih kuća približavajući se obližnjem brdu. Te bistre dječje oči pune života i bezbrižne želje za igrom zaustaviše se na brdu. Gore, među pustim sivilom kamenja još obasjanih ljetnim Suncem, usred suhih drača i rijetkih grmova mirisne kadulje što ju je ljuljao lagani povjetarac, ugledali su prelijepu, mladu ženu s djetetom u naručju. Bio je to predivan, mladi, ženski lik što stoji Suncem obasjan, pun svjetlosti koja je isijavala i obasjavala cijelo brdo. U svojoj ruci držala je maleno dijete, a drugom rukom pozivala ih da priđu bliže. Ali dječja su se srca ispunila strahom pred nesvakidašnjim susretom. Iako su se iznenađeni i prestrašeni udaljili od brda ubrzanim korakom, u srcima su nosili spoznaju koga su vidjeli. To bijaše dan koji se poput objave konačnog dolaska mira prelomio onim krajem, uzdrmao i počeo buditi zaspala srca. Nitko ni slutio nije da je toga dana iz kamena potekao potok, mali izvor milosti koji će uskoro postati Božje more ljubavi ponuđeno svemu svijetu. Toga je dana, na svetkovinu svetog Ivana, pustinjama ljudskih duša viknuo glas koji poravnava put pred Gospodinom. S toga će se mjesta poput Ivana na Jordanu objaviti poziv na obraćenje, a umjesto njega, sama Majka nosi svoga Sina i poručuje: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta.“(Iv 1,29)
Sljedećega dana ponovno su otišli na ono mjesto nadajući se doživjeti isto iskustvo kao prethodnoga dana, ovaj put utvrđeni u hrabroj odluci odaziva. Brdo je toga dana bilo kao i obično pusto, obični kamenjar s rijetkim raslinjem. Djecu je pratila skupina ljudi koja se potaknuta njihovim svjedočanstvom odlučila približiti i uvjeriti u njihove tvrdnje. I odjednom je bljesnula svjetlost, koja je obasjala djecu, puk i cijelu dolinu. I pokaza se sa svjetlom ona ista divna žena u dugoj sivoj haljini, s bijelim velom na glavi iznad kojega je stajao vijenac od dvanaest svjetlećih zvijezda. Ovoga puta bez djeteta u rukama. Njezina ljepota bila je neopisiva. Svojim plavim očima punima ljubavi promatrala je okupljeni narod grleći ga pogledom. Radosna i nasmijana jednu ruku je nježno naslonila na svoje srce, a drugu još nježnije pružila prema djeci. Djeca su, ohrabrena vjerom, odvažno odlučila pristupiti i odazvati se majčinskom pozivu. I padoše na koljena, na kamenito tlo, na suhu, ispucalu zemlju koja se toga dana počela natapati molitvom. Jedna majka i šestero djece. I nebo je progovorilo, uslišivši stoljetne povike vjerničkih srdaca, dalo je svoj odgovor. Nebo je govorilo preko najljepše, Bezgrešne Djevice. Ona toga dana reče njima i svoj svojoj djeci: „Dragi moji anđeli, ne bojte se, ja ću uvijek biti uz vas i čuvat ću vas.“ Prozva nas svojim anđelima. Ostavivši nakratko nebesku slavu sa svim nebeskim bićima, siđe među svoju djecu, donijevši nam nebo, nazva nas anđelima. I majčinski nas tješi usred ove suzne doline dajući nam najveću utjehu, obećanje da će biti s nama čuvajući nas na putima našim. I najvjernija među ljudima ostade vjerna i ovome obećanju, sve do danas stoji uz svoj vjerni puk na brdu iznad sela. Poput okolnih brda koja obgrliše selo, sada ga Nebeska Majka svojim brižnim rukama nježno grli i obavija.
Već se sutradan predstavi djeci, svome narodu i svemu svijetu. Toga im dana reče: „Ja sam Kraljica Mira.“ Došla je objaviti i donijeti Božji mir uznemirenim srcima, izmorenim od svojih dugih lutanja i nestalnih vremena koja poput hladna vjetra viju zemljom uništavajući živote. Majka je ispružila svoju nježnu ruku nudeći je svakom sinu i kćeri, a ono što nam želi darovati skriva se pod drugom rukom koja je blago naslonjena na prsa. Ispod dlana kuca njezino majčinsko srce noseći u sebi ljubav za sve nas. To je ono isto bezgrešno srce pod kojim je kucalo srce našega Spasitelja. Umorne ljudske oči prožete nadom više se ne zagledaju u plavetnilo neba koje često biva prekriveno oblacima šutnje, već upiru pogled u plave oči pune majčinske ljubavi.
Kroz svu povijest, kada se svijet činio kao da je potpuno utonuo u tminu, svjetlost bi se s neba pojavila među ljudima, a s njom i ispružena majčinska ruka nudeći im nadu. Odabrani svjedoci i nositelji svjetla nisu bili snažni i mudri moćnici, već jednostavna i nevina djeca. Usred uspona bezbožnih ideja što su harale Europom poput crne smrti, proširi se poziv iz Lurda: „Pokora, pokora, pokora.“ U jeku ratnih stradanja Velikoga rata i pred buđenjem ateističkih ideologija na Istoku, blizu atlantske obale, iz portugalskog gradića Fatime Gospa doziva svijet: „Krunica, krunica, krunica.“ I dok je čvrsto stajalo crveno bezboštvo nad Zemljom sijući svoj lažni mir i šireći svoje nemire, odzvoni na tome kamenu glas one iste Majke govoreći: „Mir, mir, mir.“ Ona je došla tražeći i moleći za mir. Ona nas je, kao prava brižna majka, došla umiriti. Ona nas vodi za ruku svome Sinu, našemu Miru. Neumorno i ustrajno poziva čekajući naš odaziv. I Zemlja se natopljena molitvama koje rađaju mir i blagoslov, obasjana svjetlom koje izvire iz oblaka što se spusti na zemlju noseći Onu koja je nosila Stvoritelja, iz prazne pustoši gladi i bijede preobrazi u oazu mira i milosti u udubini kamena koju su izdubile tolike suze, kapi krvi i znoja radišnih ruku. S toga mjesta molitve zaufanih srdaca nalaze put do Božjega srca jer su nošene u naručju Nebeske Majke. Ona koja se naziva Posrednicom svih milosti pred lice Svemogućega donosi naše molitve, uzdahe i vapaje preporučujući nas pred vječnim Božjim Prijestoljem.
Danas, nakon 45 godina od njezinih prvih riječi upućenih svijetu, mnogo se toga promijenilo. Iako je selo sa svojim ruralnim obilježjima poljoprivrede i stočarstva preraslo u grad, a djeca odrasla u ozbiljne, obiteljske ljude, ona ista Žena bdije nad svojim pukom u čijim srcima još uvijek živi onaj prvotni, majčinski zov i obećanje da će nas uvijek čuvati i tješiti svojom prisutnošću. S toga kamena u koji je nebo utisnulo trag svoje prisutnosti iz Božje su ruke potekle rijeke milosti poput izvora koji ne poznaje sušnih dana, prelijevajući se po svemu svijetu. Kao što je pusti krš ogrijan sunčevim zrakama izgubio hladni dodir kamena, tako sada majčinske riječi žele ugrijati srca svoje djece. Dolaskom Majke Života, život se počeo obnavljati i cvasti. U svijet velikih podjela i ratnih strahota dolazi Majka noseći ime Kraljica Mira, te navješćuje mir među svom svojom djecom.
I tako već desetljećima izvire nepresušni izvor žive vode nudeći nadu i spas tisućama duša, a cijelim krajem odjekuje poziv mira. Pravi mir, koji samo Bog daje, zavladat će u našim srcima jedino ako, usred svih svjetskih nemira i buke, budemo tražili mir u tihome šapatu Majčina glasa. Marija stoji, Ona je tu, Ona te čeka. Tebe, svoje dijete, želi povesti i dovesti svome Sinu, a njezine ruke i njezino srce najljepši su i najkraći put do našega cilja, prispjeti njezinu Jedinorođencu, onome Muškiću što nam ga ponudi, noseći Ga u svome naručju kad se po prvi put pojavi među nama. Ona nam ga donosi i nudi govoreći: „Primite moga Sina. Ako Njega primite, primili ste Mir.“
Kraljice Mira, moli za nas!
