Svi smo s udivljenjem promatrali, preko televizora ili uživo, nedavno otvaranje i zatvaranje Olimpijskih igara u Pekingu. Svi ćemo se složiti da je bilo "veličanstveno".
________________ piše: fra Branimir
Mnoštvo je dupkom ispunilo olimpijski stadion da bi „sudjelovalo“ u spektaklu. Prva su mjesta odavno bila rasprodana i popunjena, a oni u gornjim redovima imali su čak i dalekozore kako bi što bolje vidjeli što se dolje događa. I počelo je. Navodno su sudjelovale tisuće statista. Igra svjetla i nevjerojatne glazbene izvedbe. 
Sve je bilo tako uigrano, precizno, predivno. Čitavi je svijet bio ujedinjen u toj demonstraciji „čovječje moći“. Silni vatromet i konačno olimpijska vatra izražavali su prebogatu simboliku prolaznosti i propadljivosti, u istu ruku, gotovo savršeno oponašajući simboliku vječnosti i neprolaznosti.Slijedećih dana došla je nedjelja i mnogi su vjernici opet došli na svetu misu. Smjestili su se, vrlo vjerojatno, blizu izlaznih vrata, da bi, po svršetku, ili i prije, pobjegli, što prije, a poslani su u svijet biti sol snagom Onoga kojeg su primili. Prije samo nekoliko dana s udivljenjem smo gledali i u prve redove hrlili za sjajem Olimpijskih igara, a sada smo ponovno došli čak upitnih motiva, nagurali se na izlaz, nezainteresirani za ovaj drugi, neprolazni sjaj. Ova je problematika preslojevita i nije dobro kriviti jednu, a ne spomenuti nedosljednost druge strane. Nejasnost obredne simbolike često je plod neprimjerenoga načina slavljenja od strane onih koji „predslave“. Zaključimo da svi imamo jednaku odgovornost, kao i ulogu u kreiranju i sudjelovanju u svojim slavljima.
Ponovno nam se događa da nas svjetsko (u smislu ovozemaljskog i prolaznoga) pretječe našim vlastitim načinom izražavanja neprolaznih i spasenjskih događaja. Živa, sabrana zajednica nema drugoga načina da slavi i uprisutnjuje svoje spasenja nego je govor simbola. Prečesto nismo svjesni svega blaga koje nam pred očima stoji, u liku simbola, a s druge strane, svijet nam uzima simbole, iskorištava ih i nama servira, a mi im plješćemo, divimo se, ostajemo bez tekst, daha…, kao da sve to prvi put vidimo?! Nije dosadno ni dugo gledati amaterske spektakle (amaterske u odnosu na bogatstvo naših liturgijskih čina) koji traju satima, a na misi nam smeta tamjan, ili kod krštenja čim prije brišemo kapi vode s djetetova čela (da se na prehladi) i mrmljamo jer predugo traje.
Zašto je to tako? Uvijek ja lakše uvidjeti i dijagnosticirati problem nego mu ponuditi zadovoljavajuće rješenje. Da ne bi tako bilo, pokušajmo uvidjeti glavne sličnosti i bitne razlike svjetskih/svjetovnih spektakla i naših obreda, imajući u vidu koliko toga spektakli 'posuđuju' od obreda; od scenografije, kostimografije, simbolike…, i koliko su te datosti kod spektakla nepromjenjive (bez da itko traži razlog tomu), iako bez dubljeg značenja, a u obredu, često podložne nestručnim i nespretnim 'improvizacijama' koje nerijetko graniče sa dobrim ukusom. Okupljena kršćanska zajednica sla
vi svoje spasenje, koje se dogodilo u povijesti. Ono se kroz nju proteže upravo obnavljanjem spomena na nj. Jer se radi o, kako zemaljskoj, tako i nebeskoj stvarnosti, ne dostaje jednostavni ljudski govor, već se obred služi simbolima. Isti pak, u svome redu značenja, „otkrivaju“ nad-stvarnost, koliko je to moguće. Tu prestaje zemaljski, a počinje govor vjere. Upravo zato obred za nevjernika nema nikakvo značenje, osim „skladne“ ceremonije. U ovome se treba razlikovati vjernik od nevjernika; skladno i lijepo - da, no, povrh svega sa smislom. Kada se gubi smisao, ili izostaje, može li se govoriti o nedostatku vjernika? Suvišno je stoga gotovo svako tumačenje bilo koje geste u obredu koje, nerijetko ogoljuje svaku simboliku (da se može riječima objasniti, simbolički govor ne bi bio ni potreban!). Ako sa sad osvrnemo na simbole u svjetskim (u smislu ovozemaljskog) spektaklima i datosti koje oni predstavljaju možemo zaključiti sljedeće: svaka gesta, simbol, na Olimpijskim igrama zapravo je bila, slično kao u obredu, u službi nekog prošloga događaja. Bitna je razlika da nisu simbolizirali ništa neizrecivo i nadstvarno. Jedino vatra simbolizira olimpijski duh, koji se po završetku gasi, dakle, nikako nije nadnaravna datost. Zašto nas onda to, usuđujem se reći, više intrigira nego li naši obredi? Mislim da je, jedan od razloga svijest s kojom pristupamo, mi koji gledamo, kao i oni koji sudjeluju i kreiraju određeni „hepening“, jasno da se misli na spektakl. Pokušajmo svjesno pristupiti obredu ne odmahujući rukom kada, iako rijetki, svećenik prije molitve kratko zastane i zašuti. Otišlo bi se preširoko kada bi se svaka obredna gesta i spomenula, ali silno je to bogatstvo i ne smijemo olako prijeći preko njega. Ovdje ću spomenuti jednu gestu kod zatvaranja OI, a ta je procesijski hod s olimpijskom zastavom kroz „špalir“ djevojaka, slične visine, istih dugih crvenih haljina, koje su, pravilnim pokretima pratile zastavu prema povišenu mjestu kamo su je nosili. Nakon prolaska zastave, djevojke bi se, sa smiješkom na lice, okretale za 90 stupnjeva i stavljale ruke na trbuh. Simbolika je prilično oskudna, osim ako su htjele poručiti da su gladne. Ali skladnost pokreta osvaja, a sve neodoljivo podsjeća na obred, zar ne? Samo što ovdje dublji smisao izostaje, a obred, pored rečene ljepote i sklada krije u sebi nebesku stvarnost. Činjenica od koje se gotovo ledi krv u žilama, a prečesto nam prolazi pored očiju i kroz ruke neopazice. Mi ju, u vlastitoj slobodi posvemašnje žurbe, propuštamo opaziti.
Život bez smisla zaista nema smisla. Zato mu pojedine i bitne stvari otkrivaju smisao. Pitanje je samo koliko ga mi uviđamo i domišljamo. Obredom nam se nude nevjerojatne stvari i kao vjernici, trebali bismo biti otvoreni, pa i ponizni kad često puta ne razumijemo. Otajstvo u obredu progovara, ne šuti! Ali je taj govor otajstven, drukčiji ne može biti. Čuti ga iziskuje slobodno i poučljivo srce, spremno dati se iznenaditi novim, još neotkrivenim stvarima iza zastora simbola. Slijedeće Olimpijske igre su za četiri godine. Hoćemo li sve do tada živjeti ne diveći se? Pokušajmo promišljati i aktivno sudjelovati, te se diviti na svetoj misi. Ima i tu svjetla, predivnih gesti, pjesma, vatrometa radosti… Oraspoložimo se, da nam taj vjernički susret ne bude muka neviđena nego radost boravka s braćom u vjeri, a po završetku tek početak, jer, ne zaboravimo, poslani smo biti sol i svjetlo, ponovno, kao živi simboli.
Sve je bilo tako uigrano, precizno, predivno. Čitavi je svijet bio ujedinjen u toj demonstraciji „čovječje moći“. Silni vatromet i konačno olimpijska vatra izražavali su prebogatu simboliku prolaznosti i propadljivosti, u istu ruku, gotovo savršeno oponašajući simboliku vječnosti i neprolaznosti.Slijedećih dana došla je nedjelja i mnogi su vjernici opet došli na svetu misu. Smjestili su se, vrlo vjerojatno, blizu izlaznih vrata, da bi, po svršetku, ili i prije, pobjegli, što prije, a poslani su u svijet biti sol snagom Onoga kojeg su primili. Prije samo nekoliko dana s udivljenjem smo gledali i u prve redove hrlili za sjajem Olimpijskih igara, a sada smo ponovno došli čak upitnih motiva, nagurali se na izlaz, nezainteresirani za ovaj drugi, neprolazni sjaj. Ova je problematika preslojevita i nije dobro kriviti jednu, a ne spomenuti nedosljednost druge strane. Nejasnost obredne simbolike često je plod neprimjerenoga načina slavljenja od strane onih koji „predslave“. Zaključimo da svi imamo jednaku odgovornost, kao i ulogu u kreiranju i sudjelovanju u svojim slavljima. Ponovno nam se događa da nas svjetsko (u smislu ovozemaljskog i prolaznoga) pretječe našim vlastitim načinom izražavanja neprolaznih i spasenjskih događaja. Živa, sabrana zajednica nema drugoga načina da slavi i uprisutnjuje svoje spasenja nego je govor simbola. Prečesto nismo svjesni svega blaga koje nam pred očima stoji, u liku simbola, a s druge strane, svijet nam uzima simbole, iskorištava ih i nama servira, a mi im plješćemo, divimo se, ostajemo bez tekst, daha…, kao da sve to prvi put vidimo?! Nije dosadno ni dugo gledati amaterske spektakle (amaterske u odnosu na bogatstvo naših liturgijskih čina) koji traju satima, a na misi nam smeta tamjan, ili kod krštenja čim prije brišemo kapi vode s djetetova čela (da se na prehladi) i mrmljamo jer predugo traje.
Zašto je to tako? Uvijek ja lakše uvidjeti i dijagnosticirati problem nego mu ponuditi zadovoljavajuće rješenje. Da ne bi tako bilo, pokušajmo uvidjeti glavne sličnosti i bitne razlike svjetskih/svjetovnih spektakla i naših obreda, imajući u vidu koliko toga spektakli 'posuđuju' od obreda; od scenografije, kostimografije, simbolike…, i koliko su te datosti kod spektakla nepromjenjive (bez da itko traži razlog tomu), iako bez dubljeg značenja, a u obredu, često podložne nestručnim i nespretnim 'improvizacijama' koje nerijetko graniče sa dobrim ukusom. Okupljena kršćanska zajednica sla
vi svoje spasenje, koje se dogodilo u povijesti. Ono se kroz nju proteže upravo obnavljanjem spomena na nj. Jer se radi o, kako zemaljskoj, tako i nebeskoj stvarnosti, ne dostaje jednostavni ljudski govor, već se obred služi simbolima. Isti pak, u svome redu značenja, „otkrivaju“ nad-stvarnost, koliko je to moguće. Tu prestaje zemaljski, a počinje govor vjere. Upravo zato obred za nevjernika nema nikakvo značenje, osim „skladne“ ceremonije. U ovome se treba razlikovati vjernik od nevjernika; skladno i lijepo - da, no, povrh svega sa smislom. Kada se gubi smisao, ili izostaje, može li se govoriti o nedostatku vjernika? Suvišno je stoga gotovo svako tumačenje bilo koje geste u obredu koje, nerijetko ogoljuje svaku simboliku (da se može riječima objasniti, simbolički govor ne bi bio ni potreban!). Ako sa sad osvrnemo na simbole u svjetskim (u smislu ovozemaljskog) spektaklima i datosti koje oni predstavljaju možemo zaključiti sljedeće: svaka gesta, simbol, na Olimpijskim igrama zapravo je bila, slično kao u obredu, u službi nekog prošloga događaja. Bitna je razlika da nisu simbolizirali ništa neizrecivo i nadstvarno. Jedino vatra simbolizira olimpijski duh, koji se po završetku gasi, dakle, nikako nije nadnaravna datost. Zašto nas onda to, usuđujem se reći, više intrigira nego li naši obredi? Mislim da je, jedan od razloga svijest s kojom pristupamo, mi koji gledamo, kao i oni koji sudjeluju i kreiraju određeni „hepening“, jasno da se misli na spektakl. Pokušajmo svjesno pristupiti obredu ne odmahujući rukom kada, iako rijetki, svećenik prije molitve kratko zastane i zašuti. Otišlo bi se preširoko kada bi se svaka obredna gesta i spomenula, ali silno je to bogatstvo i ne smijemo olako prijeći preko njega. Ovdje ću spomenuti jednu gestu kod zatvaranja OI, a ta je procesijski hod s olimpijskom zastavom kroz „špalir“ djevojaka, slične visine, istih dugih crvenih haljina, koje su, pravilnim pokretima pratile zastavu prema povišenu mjestu kamo su je nosili. Nakon prolaska zastave, djevojke bi se, sa smiješkom na lice, okretale za 90 stupnjeva i stavljale ruke na trbuh. Simbolika je prilično oskudna, osim ako su htjele poručiti da su gladne. Ali skladnost pokreta osvaja, a sve neodoljivo podsjeća na obred, zar ne? Samo što ovdje dublji smisao izostaje, a obred, pored rečene ljepote i sklada krije u sebi nebesku stvarnost. Činjenica od koje se gotovo ledi krv u žilama, a prečesto nam prolazi pored očiju i kroz ruke neopazice. Mi ju, u vlastitoj slobodi posvemašnje žurbe, propuštamo opaziti.Život bez smisla zaista nema smisla. Zato mu pojedine i bitne stvari otkrivaju smisao. Pitanje je samo koliko ga mi uviđamo i domišljamo. Obredom nam se nude nevjerojatne stvari i kao vjernici, trebali bismo biti otvoreni, pa i ponizni kad često puta ne razumijemo. Otajstvo u obredu progovara, ne šuti! Ali je taj govor otajstven, drukčiji ne može biti. Čuti ga iziskuje slobodno i poučljivo srce, spremno dati se iznenaditi novim, još neotkrivenim stvarima iza zastora simbola. Slijedeće Olimpijske igre su za četiri godine. Hoćemo li sve do tada živjeti ne diveći se? Pokušajmo promišljati i aktivno sudjelovati, te se diviti na svetoj misi. Ima i tu svjetla, predivnih gesti, pjesma, vatrometa radosti… Oraspoložimo se, da nam taj vjernički susret ne bude muka neviđena nego radost boravka s braćom u vjeri, a po završetku tek početak, jer, ne zaboravimo, poslani smo biti sol i svjetlo, ponovno, kao živi simboli.
