Mirisna prisutnost Kristova

Odavno je ljudska psihologija pokazala da čovjek specifično reagira na miris. Osjetilo mirisa, pobuđeno, lančano pokreće niz reakcija na fizičkome planu i, konačno, u stanju je uvesti čovjeka u područje onostranoga, kao i vratiti ga u razdoblja prošlosti ili ga ponijeti u budućnost. Nije odviše smjelo reći da miris 'potiče' transcendentno iskustvo. Pomirisavši nešto, gotovo automatski zatvaramo oči, a miris nas nosi i mi kušamo drukčiju stvarnost od ove vidljive. Da nije tako samo na duhovnome planu svatko se može uvjeriti; u parfumeriji jedan mi je miris sladak, drugi prejak i mrštim se, treći zavodljiv i sjetim se drage osobe, četvrtim se sjetim sela i mirisa tek pokošene trave...

Kršćanska liturgija na Zapadu relativno kasno počinje koristiti tamjan u svojem obredu. Ovo se dade opravdati činjenicom žrtava tolikih mučenika koji su baš iz razloga neprinošenja kāda poganskim bogovima bivali ubijani. Međutim, u 7. i 8. će stoljeću, pod utjecajem kršćanskoga Istoka, u govor obrednoga jezika Zapada biti uveden i tamjan (koji zapaljen dimi). Krenemo li od Židovstva preko poganstva pa do kršćanstva, tamjan je u obredima gotovo konstanta. Židovi su palili žrtve koje je dim paljenice 'odnosio' k Bogu. Slično i poganski narodi, Rimljani, svojim bogovima prinose dimne i mirisne počasti. Vjerujem da su kršćani ovaj izričaj pobožnosti preuzeli davši mu novu simboličku vrijednost baš kao što je i sam Krist od drva rugla, križa, načinio 'stablo života', te mi sad u njemu čitamo novi simbol spasenja. Stoga su, po svoj prilici, neumjesna nerijetka današnja osporavanja kađenja u liturgiji, pod izlikom 'tolikih mučenika koji su zbog tamjana izgubili živote', ili druga koja mu (kađenju, tamjanu) spočitavaju nesuvremenost ili ceremonijalizam. Sam Pavao (2Kor 2, 14-16) poziva vjernike da budu Kristov miomiris među ljudima, te i na ovome mjestu možemo iščitati utemeljenost ognja, mirisa i dima u životu vjernika (obredu i svakodnevici).

Vjernici okupljeni na slavlje prinose hvalbenu žrtvu Bogu; on poziva i oko njega se okuplja, a zajednica se odaziva i posadašnjuje svoje spasenje zahvaljujući za spasiteljsku smrt i uskrsnuće. Tako je slavlje bogo-ljudski čin što vjerno možemo 'iščitati' i iz simbolike kađenja. Dim koji se vije u zrak i miris koji se širi među zajednicu tipovi se spomenutog prinosa hvalbene žrtve. Dim penjući se simbolizira uzdizanje ljudskoga duha k Bogu na način slavljenja i hvaljenja. A onda ugodni miris čini da zajednica mirišući postane svjesna prisutnoga Krista. Ovo dvoje, dim i miris, ili mirisni dim, osjetilno-teološki su element slavlja koji sakriva otajstvo, jer otajstvo jedino 'možemo vidjeti' zakriveno, kroz veo (mirisni dim). Ovdje sav ljudski govor prestaje, a mi, ljudi, danas malo znamo reći, pa i razumjeti, bez riječi. Gore je spomenuto osjetilo mirisa i njegova snaga. Sada je zahvaćeno Gospodinom u susretu; dim ga zakriva i očima ga tijela ne vidimo. Jer treba 'izreći' Neizrecivoga, ljudski je govor nemoćan i 'preostaje' nam govor simbola. Ne kao da je Krist simbolično prisutan, već mi mirišemo njegovu stvarnu prisutnost i komuniciramo sa Živim Bogom, mi mali ljudi. Iznesene teološke činjenice služe ponajviše kao poticajni element za plodno i svjesno ostvarivanje susreta s Gospodinom. Gospodin nas zahvaća, a mi, zahvaćeni, nosimo Njega u svijet.

Stoga je ponajprije važno podsjećati na dostojanstvenost geste kađenja, a nikako ju reducirat na 'brže-bolje', ili ju izbacivati pod izlikom nepraktičnosti ili nedostatka vremena. Olako se odričemo pojedinih elemenata slavlja ispuštajući tako još 'jasnije' susresti Krista. Na kraju donosimo načine vršenja geste kađenja koja ima jedini cilj 'skrivanjem otkriti' i 'dati naslutiti', prema različitim stupnjevima čitanja, Gospodnju prisutnost: trostrukim zamahom kade se Presveto Otajstvo, relikvije sv. Križa i Gospodnje slike, euharistijski darovi, oltarni križ, evanđelistar, uskrsna svijeća, predsjedatelj i puk. Dvostrukim se zamahom kadionice kade relikvije i slike svetaca, a jednim zamahom oltar kod ophoda (PSS, I. Š.).