MATEMATIKA MUDROSTI

U svojoj želji da nas podigne u svetost, želji koja je žarča od milijun sunaca, Bog računa na našu grešnu narav. Računajmo i mi s njim!

        Razmišljajući o biblijskim prispodobama, najzastupljenijem načinu Isusova propovijedanja, primijetit ćemo veliku raznolikost i kreativnost. Isus nikada nije doživio da mu je na propovijedi netko zadrijemao, što nije tako rijedak slučaj s današnjim propovjednicima, koji, kako bi pod svaku cijenu izbjegli uspavanu publiku, pribjegavaju korištenju izlizanih, općeprihvaćenih floskula i narodno-zabavljačkih viceva. Isusu nikada nije bio cilj zadiviti, nasmijati ili isprepadati svoje slušateljstvo, pa opet svi su ga sa zanimanjem slušali. Zašto je tomu tako? 

Isus, utjelovljena i živa Riječ Božja u svakom trenutku zna što njegov slušatelj treba čuti, a ne ono što želi čuti.

        Svatko će na svoj način protumačiti neku riječ, rečenicu, tekst ili knjigu. Oni prolaze kroz unutarnji filter svakoga od nas. Isus ima to na umu i upravo je zato njegova riječ kadra pogoditi točno ondje kamo je upućena. Svakom svojom riječju, uvijek imajući u vidu nevjerojatnu raznolikost svoga slušateljstva, Isus želi provocirati, pogurati, začuditi, dovesti u sumnju. Pa čak, ako hoćete, navesti na filozofiranje, koliko god se nekima činilo apsurdnim stavljati u istu rečenicu Isusa iz Nazareta i znanost koju su izmislili tamo neki bezbožni Grci. Kad bi njegove prispodobe imale samo jednu poruku, istu i za svakoga i u svakom trenutku primjenjivu, riječ bi bila osiromašena. Svakako, ona bi imala svoju vrijednost, no bila bi mrtva.

        Kristove prispodobe su izrečene u određenom trenutku u povijesti i pogrešno bi bilo oduzimati im povijesni kontekst, ali Božja se Riječ, jednako živa kao i prije 2000 godina, i meni i tebi želi obratiti jednakim žarom kao i onim pastirima, carinicima, farizejima, ribarima, robovima i slobodnima koji su ju slušali kad je izgovorena.

        U tom kontekstu, promatrajući prispodobe, možemo primijetiti, a često se i pomalo ljutito zapitati: Zašto su prispodobe tako zagonetne, kao da žele slušatelja ostaviti punog pitanja podmuklo mu uskraćujući odgovore? Zašto Isus nije jednostavno sve do u detalje objasnio, crno na bijelo, zašto je potrebno naše daljnje promišljanje? A upravo tu se krije problem.

        U današnje vrijeme čovjek se ni pod koju cijenu ne želi dovesti u situaciju da mu nešto nije jasno pa se, bježeći od postavljanja pitanja, tješi krivim slikama koje stvara o svemu što ga se na bilo koji način tiče, da se slučajno ne bi morao o nečemu pitati. Taj problem postaje tim veći kada se Bog i njegova vječna Riječ žele prevesti u ono u što se već vjerujemo, za što se već zalažemo, dok se ono što se s nama ne poklapa zanemaruje i zaboravlja zabrinjavajućom brzinom. Slušajući evanđelje mi se ne želimo mijenjati, već želimo Boga savinuti po svojim krivuljama i strpati ga u svoje kalupe bez ikakve želje za promjenom vlastitog života. Lažno se tješimo i bježimo od one spasonosne tjeskobe postavljenih pitanja, bez apsolutne razumske sigurnosti da ćemo naći odgovore. Bojimo se da bi se pronađeni odgovori mogli protiviti našim planovima. Eto ti farizejstva 21. stoljeća.

Isus zna da ovako razmišljamo, svjestan je toga i svojom riječju čini sve da bi nas isprovocirao, izbacio iz lažne stabilnosti nas samih i nestabilne nas na sebe naslonio.

        Čitajući tekst morali bismo prepoznati jedan zanimljiv poziv. Poziv je to koji tekst upućuje svakome ponaosob: “Razumij me! Zamisli se, zapitaj se što ti želim reći! Tebi, baš tebi!” U dokumentu papinske biblijske komisije Tumačenje Biblije u Crkvi učiteljstvo nas potiče na ovakav način tumačenja, tvrdeći da se puni smisao Pisma ostvaruje u kontekstu života čitatelja. Promatrati Božju riječ kao pobožnu priču bila bi nepravda prema njoj samoj. Naprotiv, ta Riječ je baš nama upućena, baš nama potrebna, korisna i krajnje neophodna. Sa svom krotkošću primite usađenu Riječ koja ima moć spasiti duše vaše (Jak 1,21), i opet: Primili ste riječ Božju, ne kao riječ ljudsku, nego kakva uistinu jest, riječ Božju koja i djeluje u vama vjernicima (1Sol 2,13).

Naše razmišljanje će biti usredotočeno na dvije Isusove prispodobe: o Isusovim uputama kako biti njegov učenik i o deset djevica.

S njim je zajedno putovalo silno mnoštvo. On se okrenu i reče im: Dođe li tko meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik!  I tko ne nosi križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!

Tko to od vas, nakanivši graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi - pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti - počeli ismjehivati svi koji to vide: Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti! Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti da li s deset tisuća može presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir.

Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik. (Lk 14,25-33)

        Ovu prispodobu Isus izgovara nakon niza drugih kojima ispravlja kriva shvaćanja farizeja. U prvom dijelu Isus iznosi uvjete, odnosno kvalifikacije potrebne za učeništvo. Na jedan nama pomalo surov način, Isus pretpostavlja mržnju prema nama dragim osobama kao preduvjet za nasljedovanje. Isusove bi se upute o ljubavi i mržnji, u kontekstu cijelog evanđelja, mogle krajnje pojednostaviti na ovo: ljubiti - sve ono što je Dobro, sve što je Božje, svako stvorenje; mrziti - samo zlo i grijeh.

        Zlo bi ovdje značilo sve ono što nas na bilo koji način odvaja od Apsolutnog Dobra, na koji god se način ono manifestiralo i u koje god pakiranje bilo zapakirano. Dobar primjer za ovo je ona svima nama jako dobro poznata rečenica koju je Isus uputio Petru u Getsemaniju: Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko! (Mk 8,33). Ovo je, barem po nekima, najoštrija Isusova rečenica.

No pogledajmo, za početak, odnos Boga prema ovome “ljudskome” u kontekstu cijelog svetog Pisma.

        To “ljudsko” je njegovo stvorenje, po njemu stvoreno. Po “ljudskome” je Bog komunicirao sa svojim narodom kroz čitavu povijest spasenja. U “ljudskome” i preko “ljudskoga” je boravio među svojim narodom. I na kraju, kao eksplozijom Ljubavi, razapeo šator, ušatorio se, uzeo naše ljudsko tijelo, i tako je svojim utjelovljenjem, životom, mukom, smrću i uskrsnućem “pobožanstvenio” našu ljudsku narav. Iz ovoga vidimo da Isusu nije namjera proglasiti ovo “ljudsko” zlim.

        Za Isusa, a to kasnije vidimo i u životopisima svetaca, zlo je apsolutno sve ono što odvaja od Dobra. Božja volja, Apsolutno Dobro, je ono čemu sve treba stremiti i čemu sve treba biti podređeno. Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao. Još blaženiji oni koji riječ Božju slušaju i vrše! (Lk 11,27-28). 

        U svjetlu navedenoga promotrimo još jednom rečenice koje Isus izriče pred mnoštvom. Isus želi reći da je svrha i krajnji uzrok svega materijalnoga, pa i rodbinskih i bratskih odnosa među ljudima, savršena ljubav prema Bogu. Ona traži da joj čovjek sve podredi, da bude spreman sve žrtvovati poradi nje. Ako čovjek to nije spreman učiniti, ako čovjeka na putu prema ovoj ljubavi priječi ono “ljudsko”, koliko god se dobrim činilo, ono predstavlja zlo jer odvaja od Dobra i kao zlo se mora mrziti.

        Još jedna zanimljivost, odnosno poruka koja ide u suprotnom smjeru na istoj relaciji: čovjek je nesposoban za takvu ljubav. To je Božja ljubav, ljubav koja jest Bog. Prema tome, ljubav prema svemu ljudskome nepotpuna je, površna i nestabilna ako nije natopljena Božjom ljubavlju. Dvije zapovijedi ljubavi su uvijek nerazdruživo povezane i jedna bez druge ne mogu stajati. 

        Nastavak Isusovog govora pomalo se čini kao da nije na mjestu, kao da ne pripada tu. Kakve veze ima matematika s ovim svime? Nakani li tko graditi kulu neće li prije sjesti i proračunati … krene li tko u rat neće li prije sjesti i promisliti, izračunati? Na prvi pogled bi se reklo da ova dva dijela nemaju veze jedan s drugim. No sa sigurnošću možemo reći da je Isus znao što govori, jer on nije govorio nepovezano i besmisleno. Ako je ovo izgovorio, možemo biti sigurni da je to nama uputio, da nam želi nešto poručiti. Pa postavimo pitanja, raspravljajmo se malo s Božjom Riječju!

Isus, dakle, ovdje poziva na računanje. Čini mi se zgodnim ovdje razlučiti računanje „sa“ i računanje „na“.

        Poziv koji nam je upućen - biti njegov učenik - pretpostavlja našu ljudsku, grešnu narav, računa s njom, računa s nama ovakvima kakvi jesmo. To je vidljivo u životima apostola. Petru, ribaru iz Kafarnauma, pozivom da postane ribarem ljudi nije promijenjena narav. On je bio ribar i ostaje ribar. Polaskom za Isusom njegovo zanimanje nije postalo nešto što s njim ne bi imalo nikakve veze. To bi bilo poništavanje njegove ljudske naravi, što Isus nikada ne čini. Isus njegovu narav podiže na viši stupanj, na nadnarav. Petar nije mogao postati sv. Ante ili sv. Pavao. Pozvan je postati samo i isključivo sv. Petar, sa svime što sa sobom nosi. Isus ovo zna i računa s njim, s cijelom njegovom osobom, u svakom aspektu.

        Nadnaravni poziv, dakle, pretpostavlja narav u cjelini. Međutim, pretpostavljajući ju, ipak tvrdi da narav nije dovoljna sama po sebi. Promotrimo sada ovaj odnos u drugom smjeru. Čovjek, pokušavajući odgovoriti na nadnaravni poziv, nužno mora računati upravo na nadnaravno. Mi smo naravna bića i metafizički je nemoguće uzdići se na nadnaravnu razinu ako nas upravo ta nadnarav na neki način ne povuče. Promotrimo li Bibliju u cjelini, primjećujemo da je ona ta nadnaravna ispružena ruka koja nas želi povući sa sobom, iznad nas samih. Na stupnjeve spoznaje nezamislive ljudskoj naravi. 

        Kao kontingentno biće čovjek u svojoj naravi već nosi ono što mu je potrebno da započne put prema Apsolutnom Bitku u kojem ima uzrok, svrhu i cilj. No bez pomoći tog Apsolutnog Bitka taj put ne može dovršiti. Drugim riječima, put prema svetosti počinjemo na naravnoj razini, ali je svetost nemoguće postići ako ne računamo, odnosno ako u jednadžbu ne uključimo ono božansko koje će nas do svetosti dovesti. 

        Čovjek koji ne bi računao s božanskim bio bi upravo kao onaj koji započe graditi kulu, ali ne imaše odakle završiti. Zašto? Jer materijal za kulu svetosti ne možemo naći u svojoj naravi. Nismo ga mi sposobni ni proizvesti ni kupiti. On nužno mora doći odozgor. Taj čovjek će biti i kao onaj kralj koji s deset tisuća nikada neće moći poraziti onoga s dvadeset. Nisu tu bitne brojke, nego stvarnost koju izriču. Koliko god njegovi vojnici bili uvježbani, koliki god bili njihovi talenti, sposobnosti i trud, pothvat uvijek ostaje veći od njega samoga. Ostaje veći od svega onoga što on sam od sebe može ponuditi, dati i postići. U svojoj želji da nas podigne u svetost, želji koja je žarča od milijun sunaca, Bog računa na našu grešnu narav. Računajmo i mi s njim!

S ovim u vezi čini mi se korisno osvrnuti se na još jednu jako dobro poznatu evanđeosku prispodobu:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Kraljevstvo će nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja. Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: ’Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!’ Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: ’Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!’ Mudre im odgovore: ’Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!’ Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: ’Gospodine! Gospodine! Otvori nam!’ A on im odgovori: ’Zaista kažem vam, ne poznam vas!’ Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!« (Mt 25,1-13)

        Tumačenje ovog odlomka i njegov literarni smisao, što možemo potvrditi iz nebrojenih propovijedi na ovu temu, jest iščekivanje susreta s Gospodinom u budnosti i vjernosti, mržnji prema grijehu i svjetlu dobrih djela. Međutim, nije pogrešno tražiti duhovni smisao jednog dijela teksta u svjetlu drugoga. Pismo nije kompilacija tekstova, nego svaki tekst uvijek ostaje vjeran cjelini Pisma. 

        Kada upalimo svjetiljku, ono što će uvijek privući pozornost jest baš ona, svjetiljka. Na ulje će se malo tko obazreti. Važnost ulja uviđamo tek kada se svjetiljka počne gasiti. Svih deset djevica prepoznaje važnost svjetiljke, jer ako nema svjetiljke badava je svo ulje svijeta. Tražeći u svjetiljkama sliku naše kontingentne naravi, prepoznajemo upravo ono što smo naglasili u prethodnom dijelu razmišljanja. Da bismo svijetlili nadnaravnim svjetlom, potrebno je imati naravnu svjetiljku. Iako je svjetiljka preduvjet za svjetlo, ipak predstavlja samo početak. Po sebi uvijek ostaje nedovoljna, čak i beskorisna ukoliko ne postoji ulje koje bi svjetlo u njoj održavalo na životu. Ako ne uzmemo u obzir nadnaravnu stvarnost, stvarnost koja nam je potrebna da bismo svijetlili, uvijek ćemo ostati u mraku. Potrebno je referirati se na Apsolutno Dobro kao jedini način da se sami podignemo do Dobra. A to postižemo uljem, računanjem na božansko bez kojeg ništa ne možemo postići. Tek kad u obzir uzmemo Božje djelovanje, darove i nadahnuća Duha Svetoga postižemo puni potencijal te svjetiljke.

        Zanimljiv je i još jedan detalj iz prispodobe: Isus kaže da su i mudre djevice zadrijemale, baš kao i lude. Međutim, ulje odnosa s Apsolutnim, s Bogom, održava svjetlo u nama bez obzira koliko puta, u slabosti svoje kontingentne naravi, zaspali, posrnuli ili pali.

        Svjetlo koje nam pokazuju životi svetaca svjedočanstvo je upravo takvog odnosa s Bogom. Čovjek koji je slab i grešan, ali koji je svjestan ograničenosti svoje naravi, postaje svjestan i svog poziva na nešto više. Podrazumijevajući vlastitu narav, on dopušta Bogu da ga uzdigne na nešto više, uvijek do kraja svjestan da sam ne može ništa (usp. Iv 15,5). Plod ovoga je nadnaravni odnos s Apsolutnim koji ne uništava narav, nego upravo suprotno, daje joj puni smisao, ono radi čega je stvorena. Slično svjetlu koje ispunja smisao svjetiljke, jer svjetiljka, koliko god bila lijepa i ukrašena, ne vrijedi ništa ako ne svijetli.