Puno činjenica upućuje na neki viši zahvat, odnosno da je Bog na djelu: zašto se daje ime djetetu tek na obrezanju, neobičnosti i neočekivanosti njegova imena, pa sve do neobjašnjivog Zaharijinog otvaranja usta.
Lk 1,57-66.80
Elizabeti se navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome.
Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca – Zaharija, no mati se njegova usprotivi: »Nipošto, nego zvat će se Ivan!« Rekoše joj na to: »Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.« Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. On zaiska pločicu i napisa »Ivan mu je ime!« Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga.
Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. I koji su god čuli, razmišljahu o tome pitajući se: »Što li će biti od ovoga djeteta?« Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime.
Dječak je međutim rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom.
Ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati: jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove. (Lk 1,76)
Koje dijete? Tko to kaže?
Katolička Crkva se budi svako jutro moleći Zaharijin hvalospjev. Ova rečenica je dio tog zahvalno-proročkog usklika jednog oca koji je ostao nijem cijelu ženinu trudnoću. Zaharija, neki svećenik, kako ga opisuje evanđelist Luka, bio je pravedan i besprijekorna života sa svojom ženom Elizabetom. Njih dvoje bili su stari bračni par bez djece, odnosno u tadašnjem židovskom mentalitetu, bez blagoslova. Njih dvoje kao posljednji imenom spomenuti likovi iz Starog zavjeta odlična su paralela onom prvom bračnom paru iz Edenskog vrta. Njih su dvoje kao savršen prikaz Božjeg spasenjskog plana u životu svakog čovjeka.
Luka nam naizgled šturo opisuje rođenje djeteta, ali ističe radovanje susjeda i rođaka prilikom tog rođenja. Svako prvo dijete budi veliku radost kako njegovih roditelja tako i svih oko njih, a gdje je tek mjera toj sreći kada, nerotkinjom prozvana, u poodmakloj dobi rodi. Tako se Elizabetini rođaci i susjedi raduju s njom. Hrvatska enciklopedija kaže da je radost ugodno i intenzivno čuvstvo, obično izazvano nekim postignutim dugo i jako željenim ciljem. Nije li to ovo opisano rođenje sina?
Nakon što je Luka iznio kao činjenicu da je Elizabeta rodila sina, on bez puno zadržavanja radnju premješta osam dana kasnije i zadržava se na obrezanju dječaka. Puno činjenica upućuje na neki viši zahvat, odnosno da je Bog na djelu: zašto se daje ime djetetu tek na obrezanju, neobičnosti i neočekivanosti njegova imena, pa sve do neobjašnjivog Zaharijinog otvaranja usta. Samo ime Ivan u svome hebrejskom korijenu znači Bog je milostiv. To objašnjava navaljivanje roditelja da se dijete tako zove jer je uistinu primjer da je Bog bio milostiv prema ovom starom bračnom paru.
Idući reci, nakon usuglašavanja oko imena, opet se vraćaju na susjede. Oni koji se radovahu prilikom rođenja, sada su u strahu. Luka koristi riječ φόβος (fobos) svima nama poznat korijen naše inačice - fobija. Bi li onda ova Ivanofobija bila strah od jednog djeteta ili možda nečega višega? Dok se oni pitaju: „Što li će biti od ovoga djeteta?“ mi iz Evanđelja znamo što će biti, pa se možemo fokusirat na to da je ruka Gospodnja bila s njim.
Ako je Gospodin na djelu, onda nas ne trebaju brinuti ljudska mišljenja. Gospodin je na djelu u Elizabetinom i Zaharijinom životu, u životu Ivana, pa ih ne brinu mišljenja ljudi oko njih radovali se oni ili pak bili u strahu.
Nađi vremena za mir. Otvori oči, ali one duhovne. Zapitajmo se tko je na djelu u mom životu - Bog ili ja? Onda ćemo se naučiti nositi s ljudskim mišljenjima. Prepoznajemo li Božju ruku u našem životu, na našim putovima? Neka nam proslava rođenja Ivana Krstitelja koji je naviještao i pokazao Gospodina Isusa Krista bude prilika da bez straha prihvaćamo Božju milost i plan u našem životu te ga radosno naviještamo.
