Bazilika svetog Ivana na Lateranu kao prva bazilika u gradu postaje sasvim logično i katedrala biskupa Crkve u Rimu, u onom Rimu čijim kršćanima piše sv. Ignacije Antiohijski da su Crkva koja svemu bratstvu (ostalih Crkava) predsjeda u ljubavi.
Iv 2,13-22
Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užetâ te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: »Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku!« Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za Dom tvoj.
Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: »Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?« Odgovori im Isus: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.« Rekoše mu nato Židovi: »Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?« No on je govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče.
Katolička Crkva 9. studenog slavi blagdan posvete Lateranske bazilike. Možda se oni koji ne znaju što je ona i što predstavlja, mogu zapitati: "Šta ja imam s tom nekom crkvom/ bazilikom?", i opravdano je pitati se. Što znači samo ime ovoga blagdana?
Kroz život upoznamo ili čujemo za mnoge ljude koji su posvetili svoj život svome zanatu, svojoj djeci, izučavanju nečega ili nekom hobiju. Možda ste napisali neke posvete za poklone ili na početne stranice knjige. Trenutačno posvećujete svoje slobodno vrijeme na čitanje ovoga teksta. Ali sama riječ "posvetiti" svoj korijen ima u riječi "svet", pa bi logičan zaključak bio da posvetiti znači učiniti nešto svetim. Ta riječ svet/sveto je toliko obrađivana i istraživana do u najtanje filozofske i teološke finese, da se ne usudim o njoj išta dublje govoriti, osim da ona dolazi od latinskog pridjeva sacer, sacra, sacrum što znači odvojeno, otrgnuto iz svakodnevnog, nešto čemu pripada poštovanje. Njoj suprotna riječ je profane, hrvatski profano, što bi značilo nešto svjetovno. Ali postoji i još jedan sinonim, a to je sanctus koji bi značio nešto što je Božjim i ljudskim zakonom zaštićeno.
Skoro kroz cijeli Stari Zavjet primjećujemo čežnju Izraela da napravi Hram Jahvi Bogu svome, pa kad su ga konačno sagradili on je bio srušen, pa ponovno građen i tako u krug. Taj hram građen je od najboljih i najskupljih materijala koje su imali u to vrijeme, sve to pokazuje jednu njegovu odvojenost od standardnih građevina za život ili posao. On je bio dosta prostran, zamislite samo da su Židovi koji bi doputovali iz drugih udaljenih mjesta u Jeruzalem da žrtvuju u Hramu trebali negdje i zamijeniti novac u hramsku valutu i kupiti životinju za žrtvu, pa veliko hramsko predvorje postaje savršeno mjesto za zaradu. Tu je Isus isprevrtao stolove i rasuo novac mjenjačima, istjerao bičem trgovce zajedno sa volovima i ovcama, a prodavače golubova potjerao. Isus zna razliku. To nije neka kuća trgovanja, neka kuća svakodnevnih aktivnosti kao što je kupovina. U Svetinju nad svetinjama, središnje mjesto Hrama, smio je ući samo Veliki svećenik jedanput u godini, što je savršen primjer onoga sacer – nečega odvojenog, u ovom smislu odvojenog i od samog Hrama gdje se Židovi sastaju na slušanje Riječi. Nije uzalud došao na pamet Isusovim učenicima starozavjetni citat: "Izjeda me revnost za Dom tvoj", to je najbolja obrana svetog, onaj gore spomenuti sanctus.
Iz takvog Hrama, kao mjesta Božje prisutnosti, koje ipak ima ograničen pristup, prvi se kršćani okupljaju u svojim kućama, domovima. Koji šok za tadašnji mentalitet. Odvojivši se od Hrama, nečeg svetog, drevna Crkva se sastaje u kućama, u nečemu tako profanom, svakodnevnom. Ali razmatrajmo to u prostoru Mediterana i vremenu nedopuštenosti kršćanstva, u vremenu progona i mučenja. Ali nakon dobivanja slobode vjeroispovijesti u Rimskom carstvu, kršćanstvo dobiva pravo gradnje svojih liturgijsko-bogoslužnih građevina odnosno crkava. Prva takva sagrađena u Rimu je na Lateranu.
Bazilika je u Rimskom carstvu predstavljala javnu zgradu, dvoranu u kojoj se okupljalo građanstvo na poslovne dogovore, trgovanje, tu su se održavale sudske rasprave, jednostavno rečeno javna okupljanja. Njezin arhitektonski oblik je činila duga pravokutna dvorana u sredini s dvije bočne dvorane koje su od središnje bile odvojene kolonadom (red potpornih stupova). Na jednoj strani je bio ulaz, na drugoj polukružna niša gdje je sjedio sudac na sudskim raspravama. Možete li stvoriti sebi sliku tog prostora? Podsjeća li vas na nešto?
Kršćani uzimaju javne zgrade Rimskoga carstva - bazilike, nešto svakodnevno, nešto profano i to pretvaraju u nešto sveto. Ne posvećuju samo svoju liturgijsko-bogoslužnu dvoranu, nego posvećuju cijeli koncept tadašnjih bazilika, pretvarajući ga u nešto vlastito kršćanskim obrednim susretima i u mjesto prebivanja Boga, u dom Božji.
Bazilika svetog Ivana na Lateranu kao prva bazilika u gradu postaje sasvim logično i katedrala biskupa Crkve u Rimu, u onom Rimu čijim kršćanima piše sv. Ignacije Antiohijski da su Crkva koja svemu bratstvu (ostalih Crkava) predsjeda u ljubavi. Tako je službenog naziva "Bazilika Svetog Spasitelja i Svetih Ivana Krstitelja i Evanđelista na Lateranu" kao katedrala rimskog biskupa, Pape, dobila naslov Omnium urbis et orbis ecclesiarum mater, et caput – Majka i glava svih crkava grada i svijeta. To danas slavimo, takoreći blagdan "majke crkve", nije greška u tipkanju, oboje malim jer je građevina.
Ne znate li?
"Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama.", kaže nam Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima koja se čita na ovaj blagdan. Kristovim utjelovljenjem, time što je postao nama jednak u svemu osim u grijehu, mi smo pobožanstvenjeni. Naše tijelo postaje Hram Božji, onaj kojega su čekale generacije i generacije Židova a nisu dočekale. Pavao kaže da je stavio temelj, a mi nadograđujemo, ali uvijek ali, ali neka svatko pazi kako naziđuje, na koji način i čime naziđuje. Jer temelj je svega Krist, on je temelj našeg Hrama. Možda Pavao nije stavio temelj – Krista, konkretno u moj i tvoj život, ali sjeti se "Hram je Božji svet, a to ste vi." Biti svet, prema onoj gore spomenutoj misli, bilo bi "biti odvojen od svijeta", ali kršćani nisu odijeljeni od svijeta. Oni su ti koji idu u svijet, koji žive u svijetu i posvećuju svijet. Kršćani bi trebali biti u svijetu kao ona voda što izvire iz Hrama i oživljava i ozdravlja sve gdje god protječe.
Dragi Hrame Božji sveti, ti koji čitaš ovo.
Prisjeti se svoga temelja – Krista, na kojem si nazidan/a. Prisjeti se sviju koji su naziđivali na taj temelj da izgrade tebe Božju građevinu.
Svako od nas je bazilika, Božji Hram u svijetu, sveto u profanom. Ne razvaljuj, nego diži. Možda ti ne uspije izgraditi se do kraja, kao Isusu za tri dana dići svoj hram, ali imaš Crkvu (zajednicu) oko sebe, imaš braću i sestre – kolonade koje će te držati da se vineš.
Dopustite da se od vas samih kao živog kamenja sagradi kuća Duha… (1Pt 2,5)
