Braća u mostarskom samostanu, a osobito bogoslovi, pamtili su ga kao vedrog brata, koji bi po dolasku iz škole bio svima izvor novosti iz grada i svijeta. Kao komunikativan i poželjan u društvu, kako navode koji su ga poznavali, uživao je povjerenje svojih đaka i školskog osoblja.
Fra Nevinko Mandić rođen je 4. ožujka 1908. u Lisama (župa Široki Brijeg). Njegovi roditelji Mijo i Marija dali su ga krstiti već sutradan, a dobio je ime Andrija. U arhivima Hercegovačke franjevačke provincije prvi puta ime Andrija Mandić nalazimo u zapisima fra Didaka Buntića iz kasnog ljeta 1920. kada se pripremala nova školska godina. Tamo se među 14 upisanih gimnazijalaca našao i dvanaestogodišnji Andrija. Tako se Andrija nakon 6 razreda škole pojavljuje i u arhivu novicijata Hercegovačke franjevačke provincije. Franjevačko odijelo oblači 29. lipnja 1926. kao fra Nevinko i započinje novicijat sa svojih 9 kolega (od te generacije pola ih je ubijeno, a pola se neplanirano spasilo jer su 30ih godina otišli u Ameriku na dušobrižničku službu hrvatskome narodu). Nakon godine novicijata, fra Nevinko se vraća na Brig i završava gimnaziju u rujnu 1929.
Iste te 1929. fra Nevinko počinje svoj studij filozofije i teologije u Mostaru, gdje će se zadržati dvije godine. Već u jesen 1931. fra Nevinko svoje školovanje nastavlja u Švicarskoj, gdje je primio i svete redove. Za svećenika je zaređen 10. srpnja 1932. Njegovu žarku želju služiti Kristu vidimo i u proslavi njegove mlade mise. Već jutro nakon ređenja, ranom zorom u 5:30 proslavio je svoju mladu misu. Po završetku studija vraća se u Provinciju, te je određen za službu kapelana u Mostaru i za vjeroučitelja u državnim školama u gradu. Ostatak svoga života, osim zadnjih tjedana, proveo je u Mostaru kao vjeroučitelj u školama, kateheta, voditelj i duhovnik Hrvatske katoličke mladeži, brojnih udruženja mladih katolika te Društva sv. Ante. Svoja ljeta, kada je bio slobodan od školskih predavanja, rado je provodio stavljajući se na službu župnicima po cijeloj Hercegovini čime je stekao reputaciju rado slušanog propovjednika i voditelja pučkih misija.
Braća u mostarskom samostanu, a osobito bogoslovi, pamtili su ga kao vedrog brata, koji bi po dolasku iz škole bio svima izvor novosti iz grada i svijeta. Kao komunikativan i poželjan u društvu, kako navode koji su ga poznavali, uživao je povjerenje svojih đaka i školskog osoblja. Provincijal fra Leo Petrović znao je fra Nevinka Mandića više puta poslati kao zamjenu u župu Izbično, jer je ponekada slao tadašnjeg župnika fra Metoda Puljića na posebne zadatke. Također se fra Metod nekoliko puta razbolio, te ga je fra Nevinko i u tom slučaju mijenjao. Dana 11. veljače 1945. pripadnici komunističke vojske upali su u župnu crkvu u Izbično upravo kada je fra Nevinko Mandić s još dvojicom braće slavio svetu misu.
Partizani su ih na pola mise izveli iz crkve i dali neke njihove dokumente kuharu, rekavši mu da će se fratri vratiti. S njim su bili fra Marko Dragićević i fra Bono Andačić. Partizani su natjerali franjevce ići pješice prema središtu Širokog Brijega. Zatim su ih sutradan 12. veljače prisilili nositi streljivo za partizanske postrojbe koje su se spremale zauzeti Mostar. Po svemu sudeći partizani su ih vodili do Grabove Drage (župa Mostarski Gradac), gdje su ih u predvečerje istog dana ubili i bacili u jamu pokraj puta. Točno mjesto ubojstva još uvijek je nepoznato.
Zasigurno je za rad sa mladima, izobrazbu i njihov odgoj fra Nevinko snagu crpio iz liturgijskog života. Lako je zapaziti dva detalja koji stoje kao paralela početka i kraja svećeničke službe našega fra Nevinka, a to su jedanaesti dan u mjesecu i slavljenje mise, 11. srpnja 1932. - mlada misa i 11. veljače 1945. - zadnja misa s koje je odveden u smrt. Tako je svećeničko poslanje ovog našeg ubijenog fratara bilo upravo prema uputama tadašnjih i prijašnjih provincijala - da je poslanje franjevca u njegovim redovničkim i svećeničkim dužnostima, a ne u političkom djelovanju. Svojom poslušnošću i društvenim vještinama sigurno je bio uzor svim svojim učenicima. Iako je živio daleko od tadašnjih ideoloških i ratnih previranja, fra Nevinko je s braćom bio prisiljen nositi oružje kojim su kasnije ubijeni. Ovo snažno podsjeća na Krista koji je nosio svoj križ i na kraju na njemu i ubijen. Očito je da u očima mržnje ne postoje nevini i nedužni nego samo oni „drugi“ koji su samim svojim postojanjem i svjedočanstvom ozbiljna prijetnja.
Gospodine Bože naš, ti si nam poslao svoga sina Gospodina našega Isusa Krista. On je vlastitim primjerom svojim učenicima pokazao primjer poslušnosti Tebi, vječnom Ocu, ostavši poslušan sve do smrti, smrti na križu. Daj i nama dar poslušnosti da naš život bude drugima škola ljubavi kojoj si ti izvor i jedini učitelj, po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Literatura
Hrvoje MANDIĆ, Fra Nevinko Mandić (1908.-1945.), u: HERCEGOVAČKA FRANJEVAČKA PROVINCIJA UZNESENJA BDM, Krvlju opečaćeni za nebo, Mostar, 2025., 507-517.
