Petar i Pavao podsjećaju nas da je svaki čovjek dragocjen u Božjim očima. Njihovi životi govore nam da ne možemo toliko nisko pasti koliko nas Bog može podići. Ne možemo biti toliko ranjeni svojim slabostima i grijesima koliko nas On može obnoviti svojom milošću.
Na samom početku teško je pronaći poveznicu zašto Crkva dvojicu velikana, kao što su apostoli Petar i Pavao, slavi u jednoj zajedničkoj svetkovini. Po ulogama koje su vršili u svom životu, bili su različiti. Petar je bio jednostavan i neuk ribar, čovjek žestoke naravi, nagao u riječima, ali iskrena i otvorena srca. Pavao je, s druge strane, bio učen farizej, iznimno sposoban i gorljiv branitelj vjere svojih otaca, toliko gorljiv da je postao jedan od najvećih progonitelja kršćana.
Crkva poznaje i druge zajedničke blagdane i spomendane. Zajedno slavimo mučenike koji su podnijeli istu smrt za Krista, svete muževe i žene koji su zajedno ostvarili svetost života i mnoge druge. No ostaje pitanje: Što je povezivalo Petra i Pavla?
S jedne strane, Petar, koji je od početka uz Isusa, gorljiv i brz na jeziku i obećanjima, a s druge strane Pavao, koji je na čelu progonitelja kršćana. Ljudski gledano, oni nisu imali ništa zajedničko. Niti su bili zajedno u krugu učenika koji su Isusa pratili za vrijeme njegova javnog djelovanja, niti su bili slični po svojim ljudskim sposobnostima i kvalitetama.
Ipak, Gospodin je svoj pogled svratio baš na tu dvojicu ljudi, različitih u svemu, a sličnih samo u jednomu. Bili su posve nezamjenjivi za službu koju im je namijenio. Samo je On mogao otkriti u njima ono što je njemu trebalo, a to su vjernost i odanost, koje će On odgojiti u posebnoj školi svoje ljubavi. Petar i Pavao slika su Crkve, slika nas, slika Kristove pedagogije koju su prošli kako bi bili postavljeni za uzor nama. Obojica su morala proći nužno iskustvo u svom životu kako bi mogli u potpunosti vršiti službu koju im je Krist namijenio.
Najveće Petrovo nužno iskustvo bilo je zatajenje svoga Učitelja, koje je učinio unatoč obećanjima da će, ako treba, umrijeti s Njim. Kada se susreo s Isusovim pogledom, jasno je vidio istinu o sebi. No upravo je taj pad bio nužan. Nije moglo drugačije. Koliko god Petar bio gorljiv, nije mogao prihvatiti da bez zataje ne može nastaviti apostolsko djelovanje. Ne može biti stijena, ne može biti prvak apostola ako ne zataji, bez obzira na spremnost koju pokazuje. Zataja je bila potrebna da Petar skine masku sa svoga lica. Masku mišljenja da je savršen, da je nepogrješiv i da bez njega ništa ne može. Bolno iskustvo zatajenja učvrstilo ga je u vjeri i dalo mu snagu da može vršiti službu koju mu je Krist namijenio.
Slično iskustvo proživio je i Pavao. Na vrhuncu svoje moći i uvjerenosti da služi Bogu progoneći kršćane, doživio je potpun preokret. Na putu prema Damasku iznenadna ga je svjetlost oborila na zemlju, a u njegovim je ušima odjeknulo pitanje: „Savle, Savle, zašto me progoniš?”
Pavao, nakon velikog i gorkog iskustva kao progonitelj kršćana, prolazi iskustvo Božje blizine. Iskustvo progonitelja dovelo ga je do toga da u zanosu napiše: „Živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni.”
Od toga trenutka u njegovu životu sve se mijenja. Od gorljivog progonitelja postaje gorljivi apostol Kristove Crkve. Mnogima je bilo teško povjerovati toj promjeni. Oni koje je progonio, s razlogom su osjećali strah. Kako vjerovati čovjeku koji je do jučer zatvarao i progonio kršćane, a danas propovijeda Krista? No upravo je snaga Božje milosti učinila ono što ljudskim očima izgleda nemoguće.
Njegovo potpuno predanje onim riječima „Pođi za mnom”, dovelo ga je do toga da posve mirno zapiše: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga mi je pripravljen vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedni sudac, ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak.”
Primjer svetih apostola Petra i Pavla može biti veliko ohrabrenje svakome od nas. Njihovi životi svjedoče da Bogu nitko nije nevažan, nitko nije izgubljen i nitko nije neupotrebljiv. Bog može ljudsku izdaju pretvoriti u vjernost, ljudsku mržnju u ljubav, a ljudsku slabost u snagu koja mijenja svijet.
Petar i Pavao podsjećaju nas da je svaki čovjek dragocjen u Božjim očima. Njihovi životi govore nam da ne možemo toliko nisko pasti koliko nas Bog može podići. Ne možemo biti toliko ranjeni svojim slabostima i grijesima koliko nas On može obnoviti svojom milošću.
Zato se nemojmo bojati svojih padova ni svojih ograničenja. Predajmo svoj život Gospodinu i dopustimo mu da nas vodi. Ako mu otvorimo svoje srce, i naš će život postati blagoslov za druge, baš kao što su to postali životi svetih Petra i Pavla.
