Pred Gospodinom bismo trebali umuknuti. Umuknuti i osluškivati. Jer, Gospodin uvijek govori, a kad šuti najviše govori...
U gradu Kafarnaumu
Isus u subotu uđe u sinagogu i poče naučavati. Bijahu zaneseni njegovim naukom.
Tâ učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci. A u
njihovoj se sinagogi upravo zatekao čovjek opsjednut nečistim duhom. On povika:
»Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si:
Svetac Božji!« Isus mu zaprijeti: »Umukni i iziđi iz njega!« Nato nečisti duh potrese njime pa povika iz svega
glasa i iziđe iz njega. Svi se zaprepastiše te se zapitkivahu: »Što li je ovo?
Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu
se.« I pročulo se odmah o njemu
posvuda, po svoj okolici galilejskoj. (Mk 1, 21-28)
Postoje trenutci kada čovjek biva oduševljen događajem,
osjećajem, stvarnošću. Njegovu oduševljenost tada redovito prati zanos. Tko od
nas nije doživio one trenutke kada je volio cijeli svijet, kada mu se on činio
malenim i kada je njegova sreća prelazila granice i obzore? Toliko je toga
lijepoga u životu što nas nagna na ovakvu zanosnu radost. Postoje i oni drugi
trenutci, kada čovjek biva zatečen onim što se događa, onim što osjeća, što
gleda u sebi i oko sebe. Zatečenost je gotovo uvijek praćena šutnjom,
nemogućnošću bilo što kazati. U tim trenutcima kao da se cijeli svijet skupio u
čovjekovo grlo i čovjek je zanijemi.
Evanđelje Četvrte nedjelje kroz godinu pred nas stavlja
ulomak u kojem Isus propovijeda, a ljudi ga oduševljeno slušaju. U nastavku
Isus izgoni zloduha iz nekog čovjeka, prijeteći mu da umukne. Vidimo ovdje
dinamiku već spomenutih odnosa – zanos i šutnju. Zanos je tako svojstven
ljudima, a na šutnju je zloduha sam Isus morao natjerati. Nuka nas ovo na
razmišljanje o ta dva važna koraka u našem duhovnom životu, oduševljenosti i
šutnji.
Prirodno čovjeku je oduševiti se. Gotovo svaki čovjek na
zemlji ima nekog drugog čovjeka, neku stvarnost, ideju kojom se jednom
oduševio. To je dobro i to je poželjno. No, vjernici su svjesni da njihovo oduševljenje,
njihov zanos, najprije mora biti Gospodin. Oduševiti se za Gospodina znači
prihvatiti i odabrati život u punini. To, također, nije jednokratna odluka. Pogrešno
bi bilo i pomisliti kako se čovjek za Gospodina može i treba samo jednom
oduševiti. Ne! Poziv kršćanina je trajno se zanositi Gospodinom, zanositi se
njegovom Riječju. Taj zanos za Gospodinom očituje se jedino i samo u ljubavi
prema Gospodinu, koju pokazujem kroz ljubav prema bližnjemu.
Umuknuti. To je stvarnost koja je čovjeku sve rjeđa i sve
više strana. Šutnja više nije vrijednost koja se traži. Mjesto šutnje zamijenio
je isprazni govor. Gotovo da nema odnosa koji nije narušen, jer osobe koje nose
taj odnos ne znaju zajedno šutjeti. Pod krinkom razgovora čovjek zapravo
prodaje sebi i drugima beskrajne monologe, monologe koji osiromašuju njega i
onoga koji ih sluša. Ne govorim o nečemu meni stranome, nego o onome što vidim
u svome životu. A pred Gospodinom bismo trebali umuknuti. Umuknuti i osluškivati.
Jer, Gospodin uvijek govori, a kad šuti najviše govori. Njegov govor nije
naprasit i nije ograničen ljudskim kategorijama. Milinu njegove Riječi, toplinu
te beskrajne blizine ne može zaglušiti buka niti jednoga mjesta na zemlji, ali
može je zaglušiti buka čovjekova srca koje ne želi čuti Riječ.
Sjećam se svojih najdubljih životnih iskustava. Sjećam se
zanosa koji ih je pratio i šutnje koja je prijetila. Na najjasnije Gospodinove
pozive znao sam se oglušiti, ali on nije odustajao. Zatekao bi me kada bih se
najmanje nadao i onda bi uslijedila tišina. Umuknuo bih. Ta tišina porađala je
zanos, zanos kojim sam krenuo, zanos koji me nosi. Gospodin se ponekad tako
znao poigrati sa mnom, naivnog me navući tamo gdje me može privući k sebi. Riječ
me tako vodila do samoga kraja, na rubove rubova, a onda bih tamo na rubovima
rubova otkrio novi početak. Kada sam mislio da nepovratno padam, otkrio sam da
sam u Božjem zagrljaju.
Takva spoznaja dovede čovjeka u stav spremnosti da uvijek
iznova kuša Gospodinovu Riječ. A kušati i zanosno umuknuti pred Riječju znači
krenuti ponovno s Gospodinom.
