Donosimo intervju s našim bratom fra Marinom Karačićem, a povodom izlaska njegovog prvom albuma duhovne glazbe. Prvi objavljujemo i pjesmu »U Tvojim rukama« po kojoj cijeli album nosi ime...
Fra Marine, hvala ti za izdvojeno vrijeme kako bi nam odgovorio na par pitanja prigodom objavljivanja svog prvog albuma »U Tvojim rukama«. Za početak nam u kratkim crtama predstavi svoj put od Širokog Brijega gdje si rođen, pa preko Humca i Zagreba opet do Humca.
U kratkim crtama: za vrijeme srednje škole bio sam član Franjevačke mladeži FRAME na Širokom Brijegu gdje se nekako i iskristalizirao poziv za fratra i neke su stvari postale puno jasnije. Poslije završene srednje škole otišao sam u postulaturu na Humac, gdje sam nakon godine postulature obukao franjevački habit i proveo godinu dana u novicijatu. Nakon Prvih zavjeta odlazim u Zagreb na bogosloviju gdje sam pohađao KBF te poslije đakonskog ređenja odlučeno je da budem na službi u samostanu na Humcu. I eto, to bi bilo nešto u kratkim crtama.
U
Zagrebu si proveo 5 godina kao student Katoličkog-bogoslovnog fakulteta. Je li
te život u Zagrebu promijenio i po čemu ćeš pamtiti svoj boravak ovdje?
Život u Zagrebu je nešto sasvim drugačije od života u Hercegovini. Same obveze i način života puno su drugačiji te tako zahtijevaju da se na neki način i prilagodiš na puno toga. Kad sad pogledam iza sebe, mogu reći da se u nekim situacijama i ne prepoznajem više, toliko se toga promijenilo od moje prve godine kad sam stigao u Zagreb pa do sada. Život u Zagrebu me nije toliko promijenio koliko me naučio da drugačije, slobodnije i otvorenije gledam na život. Uza sve ljude, prijatelje, fratre, zborove, Framu čovjek se i izgrađuje i određuje na toliko područja; to je kod svih tako. Mi smo svi tu bogoslovi mladi u Zagrebu, to je ipak samostanski način života, ali u kojem ti se pruža prilika za rast, za upoznavanje kako sebe, tako i drugih.
Sada
si kao đakon smješten na prvu službu na Humac. Kakvi su prvi dojmovi? Je li
bilo teško otići iz Zagreba?
Bila je velika promjena prijeći iz Zagreba na Humac, ali već sam tu živio dvije godine pa sam nekako i znao što me očekuje. Zagreb je uvelike obilježio moj život i još uvijek ga obilježava, jer tu sam stekao prijateljstva koja će trajati. Upoznao sam toliko ljudi i to je uistinu jedno ogromno bogatstvo, ali što je čovjek stariji to oko sebe ima manje ljudi, ali to su ljudi koji su onda uvijek tu. Mislim da je svakome fratru taj prijelaz iz Zagreba u Hercegovinu u jednu ruku možda težak i neobičan, ali u drugu ruku je to izazov i jedva čekaš da počneš konkretno raditi s ljudima jer to nam i jest naš poziv – biti tu za ljude.
U
našoj samostanskoj zajednici si kroz tih 5 godina vršio mnoge službe. Više njih
se vezalo i uz glazbu. Kako se to odrazilo na tebe? Jesi li ikada razmišljao o
izdavanju vlastitog albuma s obzirom na to da nemaš nikakve glazbene izobrazbe?
Baš sam neku večer bio gost na HKR-u i prisjetili smo
se kako sam prije dvije godine izjavio da se ne vidim toliko u glazbi, da je to
samo hobi, a evo sada izdajem CD. Ali to nije bila nikakva skromnost ni
samozatajnost već sam to tada uistinu iskreno mislio. Nisam bio spreman na
izdavanja vlastitog albuma i sve ovo što ide uz to. Pisao sam za druge i uživao
u tome, ali nakon nekoliko godina neke su se stvari i promijenile i sazrele u
meni i evo – CD je tu. Uvelike su na to utjecali ljudi koji su pozitivno
reagirali na pjesme te moj odgojitelj koji je sve to i prepoznao i potaknuo. I
ako to može pomoći ljudima, ako je to dar koji je darovan meni, onda je moja
dužnost to podijeliti s drugima.
Nemam nikakvog glazbenog obrazovanja i puno me je to nekako i kočilo u svemu tome. Ali dar je dar. I nadam se da će ljudi prepoznati iskrenost i tekstova i melodija, jer to su na kraju moje molitve, i prepirke, i zahvale i sve kroz što sam prolazio. Možda s tehničko – glazbene strane nije ispalo sve najsavršenije, ali sveukupno sam zadovoljan.
Ovih dana izlazi i tvoj album prvijenac »U Tvojim rukama«. Uskoro će i u našem samostanu biti njegova promocija. Predstavi nam ga ovdje onako kako ga ti vidiš.
Da, promocija je u četvrtak, 29. ovog mjeseca, u 19 sati i evo pripreme teku polako. Što se tiče samog CD-a, ja to ne mogu vidjeti objektivno. Znam kako je nešto nastajalo, znam kako je nešto zvučalo, kako zvuči i kako bi moglo zvučati. Drago mi je da se skupila dobra i kvalitetna ekipa oko cijelog projekta i da su ljudi stvarno dali sve od sebe. 18 pjesama je puno i trebalo je posla i ideja oko toga. Album vidim kao velik dio sebe, jer svaka pjesma ima neko značenje, neki proces i nosi neki dio mog života. Tako da mi pomalo i s te strane nije bilo svejedno izići u javnost sa svim tim, ipak daješ dio sebe nekome, ali ako će se netko pronaći u tim riječima i situacijama to sve onda ima smisla.
Ima
li neki posebni detalj koji bi izdvojio u vezi nastanka pjesama i samog albuma?
Pa bilo je dosta posebnih detalja, a sada baš i ne znam
što bih izdvojio. Što se tiče pjesama, pjesme su nastajale godinama, a jedna je
čak nastala za vrijeme snimanja CD-a pa smo ju ubacili i sad mi je drago zbog
toga. Trebalo je biti 17 pjesama, ali nekako mi je to bio glup broj. Čekao sam
dugo na tu 18 i znao sam da će doći i ona u jednom trenutku. I poslao ju je! I
evo, ta mi je sada najdraža na CD-u.
A za vrijeme snimanja bilo je »udaraca« sa svih strana. Od opreme koja je čisto tako znala ne reagirati, iščašene noge, pronalaska termina koji nam odgovara pa do pisanja nekih dijelova tekstova koji su nedostajali u kombiju na putu do studija. Od dogovorenih rokova od kojih nijedan nije ispoštovan na kraju pa do pjevanja pod temperaturom itd., ali mi smo samo – uz Božju pomoć – išli naprijed. Kada sad gledam na to, bilo je to zanimljivo i blagoslovljeno razdoblje. Lijepa ekipa je to bila, dobra prijateljstva i uistinu radno – kreativna atmosfera.
Kakve
reakcije očekuješ na album, s obzirom da pjesme nisu tipične duhovne pjesme na
kakve smo navikli?
Iskreno, ne znam kakve reakcije očekujem. Svatko ima svoj ukus i svoje mišljenje i to je uvijek tako bilo. Pjesme nisu tipične i drago mi je kad čujem to. Neki dan sam čuo komentar jednog prijatelja da može moliti uz ove pjesme i to mi je više nego dovoljno. Nadam se da će ljudi prepozati iskrenost i da će na ovom albumu pronaći barem pjesmu za sebe. Jer postoje pjesme koje su samo uz klavir ili uz gitaru pa do cijelog benda, tako da se iskreno nadam da će se u tom opusu pronaći nešto za svakoga.
U
današnje vrijeme glazba se može koristiti kao jako učinkovito sredstvo za
evangelizaciju, posebno mladih ljudi. Što misliš o trenutnoj duhovnoj glazbi u
Hrvatskoj i smatraš li da će, možda, tvoje pjesme potaći ljude da razmišljaju
na drugi način o duhovnim pjesmama?
Svi mi imamo vlastite načine molitve i shvaćanja i prenošenja Božje Riječi. Svatko bira ono što mu najbolje odgovara. I dobro je da je tako. Duhovna glazba u Hrvatskoj, iako je pomalo zanemarena, drago mi je da se polako opet budi i živi među mladima i dolazi do ljudi. Pohvale svim ljudima koji se neumorno trude na tom području. A glazba je usko vezana uz evangelizaciju. Ne smijemo čekati u samostanima da nama ljudi dođu nego i mi moramo ponekad izići i potražiti ih, bez da ja u tome prestajem biti fratar i da oni u tome prestaju biti ono što jesu.
Koju
bi poruku, za kraj, uputio našim čitateljima?
Pa mislim da se iz cijelog ovog razgovora mogla izvući
nekakva poruka. Mnogo je načina molitve i koliko je nas toliko je putova do
Gospodina. Volio bih kad bi svatko od nas pronašao svoj put i u svojoj
svakodnevici uistinu na konkretan način mogao i moliti.