Odmalena mi Uzašašće nije bilo jasno. Stoje učenici i Marija, a pred njima Isus. Najednom zapuše vjetar, otvori se nebo, a on uzađe. Učenici i Gospa gledaju u nj, dive se i padnu na koljena. Sve je puno svjetla. Ne znam za Gospu i učenike, ali meni u ovom trenutku sve postane nejasno. Zašto se ovo dogodilo? Zašto je taj događaj tako važan da imamo svetkovinu, da ga učimo u školi, da ga razmatramo u krunici?
Mk 16, 15-20
Odmalena mi Uzašašće nije bilo jasno. Stoje učenici i Marija, a pred njima Isus. Najednom zapuše vjetar, otvori se nebo, a on uzađe. Učenici i Gospa gledaju u nj, dive se i padnu na koljena. Sve je puno svjetla. Ne znam za Gospu i učenike, ali meni u ovom trenutku sve postane nejasno. Zašto se ovo dogodilo? Zašto je taj događaj tako važan da imamo svetkovinu, da ga učimo u školi, da ga razmatramo u krunici?
Slično je i s današnjim evanđeoskim odlomkom. Isus učenicima daje poslanje, objašnjava ga. I to je većinski dio teksta. Potom slijedi jedna rečenica: „I Gospodin Isus, pošto im to reče, bude uzet na nebo i sjede zdesna Bogu.“ Potom se govori o tome kako su oni krenuli izvršavati prethodno dano poslanje. Zašto me ovo zbunjuje? Pa evanđeoski odlomak koji se čita na svetkovinu Uzašašća sastoji se od šest rečenica, stotinjak riječi, a sam događaj uzlaženja spominje se u jednoj rečenici koja ima petnaest riječi. Zašto je taj jednom rečenicom spomenuti događaj tako poseban i važan?
Britanski pisac David Torkington pomogao mi je približiti se značenju ovoga događaja u povijesti spasenja. Prva stvar koju trebamo razumjeti jest zašto je baš uzašao u nebo. Zašto nije iščeznuo ili otišao u zemlju? Odgovor je jednostavan. Svi prisutni su Židovi koji vjeruju da Gospodin stoluje na nebesima. Onaj koga je Isus nazivao Ocem gore je i kad Isus uzlazi, svima je je jasno kamo ide. Ide k Ocu, Gospodinu. Druga stvar koju je važno primijetiti jest da Isus uzlazi u svome tijelu. Doduše, to je tijelo nakon uskrsnuća proslavljeno, produhovljeno, ali je i dalje tijelo. I dalje je ono što nam pokazuje da je Isus pravi čovjek. U ove dvije činjenice očituje se da je Isus i Bog i čovjek. Ovo je važno jer ima veze s poslanjem koje je dano učenicima.
Uzmimo primjer. Elektronski uređaji koji se koriste u automobilu priključuju se na napon od 12 V, a uređaji u domaćinstvu na 230 V. Uključimo li uređaj napravljen za 12 V na napon on 230 V, jednostavno će pregorjeti. To nam objašnjava zašto u Starom zavjetu čitamo kako čovjek ne može vidjeti Boga i ostati na životu. Bog i njegova ljubav daleko nadilaze čovjeka. Stoga je u Božjem naumu bilo utjelovljenje Isusa kao jedna vrsta transformatora koji će čovjeku (12 V) omogućiti pristup Božjoj ljubavi (230 V), a da pritom ne dođe do pregaranja. Ovom slikom donekle razumijemo Utjelovljenje, no Uzašašće i dalje nije objašnjeno. Dok je Isus hodao zemljom, ozdravljao bolesne, uskrsavao mrtve, propovijedao, njegovo posredništvo između Boga i ljudi bilo je ograničeno na njegovu tjelesnu prisutnost. Naime, sada je Isus otišao u zajedništvo s Bogom Ocem, ušao je u puninu ljubavi u kojoj je bio i prije Utjelovljenja, no sada je u tu ljubav ušao s ljudskim umom, srcem i tijelom. Ovaj događaj konačno je omogućio da Božja ljubav preko Isusove ljudske ljubavi dođe do ljudi koji dosada nisu mogli primiti Božju ljubav. Uzašašće je ljudima za stalno otvorilo izvor Božje ljubavi.
Nakon ovoga, poslanje učenika – „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju“ – sasvim je jasno. Gospodin ih šalje da ovu istinu – da svaki čovjek od sada može iskusiti Božju ljubav – propovijedaju svima. Po krštenju smo i mi postali baštinici ovoga poslanja.
Bog je učinio svoje, sad je na nama. Promislimo danas koliko smo se do sada otvarali Božjoj ljubavi? Je li nam to bio izvor života i djelovanja? Naviještamo li Božju ljubav svima? O slavlju ove svetkovine zapitajmo se o ljubavi.
