Mt 9,9-13
U ono vrijeme:
Isus, prolazeći, ugleda čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: »Pođi za mnom!« On usta i pode za njim.
Dok je Isus bio u kući za stolom, gle, mnogi carinici i grešnici dođoše za stol s njime i njegovim učenicima. Vidjevši to, farizeji stanu govoriti: »Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?«
A on, čuvši to, reče: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.«
Današnje evanđelje pred nas donosi zanimljiv susret. U njemu razmatramo kako je Isus pozvao Mateja. U prvim rečenicama ovoga evanđelja vidimo kako Isus, prolazeći, ugleda čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici. Ovdje vidimo da je Isus hodao među grešnicima, među carinicima, među svim ljudima, a ne samo određenima i izabranima. Za svakoga je imao strpljenja i ljubavi te je gledao svakoga bez obzira na to tko je i što je bio. U ono vrijeme carinici su bili prezirani jer su ubirali porez za Rim, a ujedno i za sebe.
Osobito je zanimljivo to što evanđelisti Marko i Luka navode kako je Isus opazio Mateja, Levija, Alfejeva sina. Leviti su u to vrijeme služili u Hramu i pomagali svećenicima, što je najvjerojatnije kod Židova izazivalo još veći prezir prema njemu jer je služio caru, a ne Bogu u Hramu. Nadalje, vidimo kako Isus govori Mateju: “Pođi za mnom!”, a on ustade i pođe za njim. Očito je da je Matej kao carinik bio čovjek matematike, čovjek brojeva, osoba koja je sve proračunavala. No Gospodinov pogled i Njegov poziv značili su mu nešto drugo. Nije išao za računicom, nije izračunao što će dobiti, nego je njegovo srce očito prepoznalo nešto više. Čulo je poziv: “Pođi!” i on je ostavio sve te pošao za Gospodinom.
Istoga dana Isus je bio u Matejevoj kući za stolom gdje su bili mnogi carinici i grešnici. Ovdje promatramo Isusa koji je htio biti za svakoga. Nikoga nije osuđivao, nikoga nije odbacivao. Njegova je želja bila navijestiti svakome kraljevstvo nebesko i svaku dušu privesti Ocu, dovesti svakoga do obraćenja i spasenja. Isusu nije bilo važno što će drugi reći, s kim sjedi, s kim se druži i s kim jede. Njemu je bila važna svaka duša. Nadalje, vidimo farizeje koji govore učenicima: “Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?” Očito je da je to u njima izazvalo ljutnju. Možemo pretpostaviti da je ta ljutnja proizlazila iz činjenice da Isus nije samo riječima naviještao Zakon i vršio ga radi samoga vršenja. Naprotiv, bio je autentičan. Ono što je govorio, to je i živio. Pokazao je kako treba živjeti svaki kršćanin.
Očito je da je farizejima takvo ponašanje smetalo jer je od njih tražilo da i oni budu autentični, da skinu svoje duge rese i slijede Isusa Krista, a to je značilo odreći se vlastite komocije i poći za Sinom Božjim. Na kraju vidimo kako Isus, čuvši te riječi, kaže: “Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesni.” Ovdje vidimo da je Gospodin došao donijeti zdravlje i spasenje duši. Kaže također da nije došao zbog pravednika, nego zbog svake bolesne duše koju je trebao otkupiti i spasiti svojim križem. Zatim govori: “Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva.” U današnje vrijeme susrećemo mnoge kršćane, katolike, koji čine brojne pokore, žrtve i devetnice, ali s druge strane, kada se trebaju zauzeti za svoje bližnje, za svoju obitelj, prijatelje ili župu, nigdje ih nema. Kao da je utihnulo ono milosrđe koje je Gospodinu milo. Ostala je samo žrtva i ono izvanjsko, ali nedostaje dubina srca. Na kraju se pitam: “Kakav je moj život? Kako se ja ponašam prema Gospodinu, prema carinicima i grešnicima, prema onima koji nisu po mojoj mjeri, koji nisu po mojoj slici i koji su izvan okvira moga shvaćanja kršćanstva?”
Kada čujem riječi koje je Isus rekao Mateju: “Pođi za mnom”, pitam se kako ja reagiram na taj poziv kada ga Bog upućuje meni. Kako reagiram kada se susretnem s Njegovim pogledom? Imam li vremena susresti se s Njim ili sam dopustio da me ovozemaljske stvari toliko zaokupe da zaboravljam ono bitno – kraljevstvo nebesko? Mijenja li me Gospodinov pogled? Preobražava li me? Obraća li me i potiče na služenje braći i sestrama? Ili ja imam svoju sliku boga, svoje božanstvo koje me zatvara u mene samoga pa činim ono što današnji svijet često promiče – samo ja i nitko drugi. Jesam li i ja poput farizeja? Kada vidim nekoga uspješnijega, boljega od sebe, optužujem li ga i mrmljam protiv njega ili priznajem da je bolji od mene? Mogu li reći: “Kako je to lijepo!” i poželjeti se popraviti te slijediti Gospodina kao što to čini moj brat? Kakav je moj odnos prema braći, prema obitelji, prema zajednici u kojoj živim i prema svojoj župi?
Na kraju bih zaključio ovim riječima, brate i sestro, ne dopustimo da Gospodin prolazi pored nas, zastane i pogleda nas, a da se mi ne susretnemo s Njegovim pogledom. Nego učinimo kao Matej. Ustanimo i pođimo za Njim. Ne trebamo se bojati, jer nam je Isus obećao kraljevstvo nebesko i život vječni. Zato se otvorimo Duhu Svetomu, Duhu Božjemu, da može djelovati u nama. Tada ćemo svakoj izgubljenoj ovci moći donijeti Krista. Neka Gospodin naše srce učini sličnim svomu Srcu. Neka nas preobrazi. Neka naše noge budu Njegove noge, naši putovi Njegovi putovi, naše ruke Njegove ruke, naše oči Njegove oči. Sve ono što je On činio dok je hodao ovom zemljom neka bude i naše nadahnuće da što dostojnije i vjernije slijedimo Njegov put kako bismo i mi jednoga dana stigli u kraljevstvo nebesko i zajedno boravili u vječnoj slavi s Ocem, Sinom i Duhom Svetim.
