U ljubavi je savršeno veselje!

"Kada sam jednom razgovarao s fra Vinkom, rekao mi je da u trenucima teških bolesti nikada nije mislio da ga je Bog ostavio. Rekao mi je kako smatra da je zapravo dobro što je bio u bolnicama, jer kada ljudi vide da i svećenik to prolazi odmah im je lakše."

Mk 13, 33-37

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas. Kao kad ono čovjek neki polazeći na put ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakomu svoj posao, a vrataru zapovjedi da bdije. Bdijte, dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti – da li uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro – da vas ne bi našao pozaspale ako iznenada dođe. Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!«


        Prije nekoliko dana slušao sam koncert duhovne glazbe i opazio sam jednu zanimljivu stvar. Prelijepu je izvedbu pratilo veliko mnoštvo ljudi, ali je jedan čovjek izišao za vrijeme koncerta. Unatoč tome, veličanstveni tonovi gitare i glas kojima je izvođač slavio Boga nisu prestali. Jedina stvar koja se promijenila bila je to da taj čovjek koji je izašao nije čuo onu ljepotu pjesme koja se protezala svakim trenutkom. Propustio je jedan dio, a taj se dio ne da više vratiti.

        Zanimljivo je da je tako i s Isusom - njegove note i pjesma se nikada ne gase. Ljubav i dobrota su vrijednosti koje se odvijaju svakoga trenutka na svoj originalni način. Ono izgubljeno ne možemo povratiti, a što smo dobra mogli napraviti i ljubavi dati i primiti nije moguće iznova proživjeti. Za svakim izgubljenim trenutkom treba žaliti, a novim se trenutcima otvarati. Jer kada spoznamo što propuštamo, reći ćemo s Augustinom: „Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio“. Zato počnimo odmah, počnimo ljubiti ljubav. No i tu treba biti oprezan. Valja nam odgovoriti na pitanja što je ljubav, što je savršeno veselje, u čemu je savršena sreća ljubavi? Oduševio me je odgovor svetoga Franje kada je objašnjavao bratu Leonu ovo pitanje. 

Jednoga zimskog dana išao je sveti Franjo s bratom Leonom iz Peruđe prema Porcijunkuli. Obojica su se od velike hladnoće tresli. Sveti je Franjo razgovarao s bratom Leonom, koji je išao ispred njega, i rekao mu: “Brate Leone, kad bi Bog dao da manja braća budu uzori svetosti i na duhovnu izgradnju cijelom svijetu, to ipak – zapiši i dobro zapamti! – ne bi bilo savršeno veselje.” Hodajući dalje, sveti Franjo reče po drugi puta: “Kad bi braća vraćala slijepcima vid, ozdravljala uzete, istjerivala đavle, vraćala gluhima sluh, hromima hod, nijemima glas, te kad bi uskrisivala i mrtve koji su već četiri dana ležali u grobu, zapamti, ni to ne bi bilo savršeno veselje.” Idući tako dalje iza svog druga, sveti Franjo govoraše povišenim glasom: “O, brate Leone, kad bi manja braća govorila svim jezicima i posjedovala veliko znanje, te kad bi mogli prorokovati i očitovati ne samo buduće događaje nego također i tajne savjesti i duše, zapamti, ni to ne bi bilo savršeno veselje.” Kad su još malo dalje išli, sveti Franjo govoraše posve glasno: “Brate Leone, ovčice Božja! Kad bi manja braća govorila anđeoskim jezikom i kad bi poznavala tijek zvijezda i svojstva biljaka, i kad bi otkrila sva bogatstva zemlje, te kad bi poznavala sve vlastitosti ptica i riba, ljudi i životinja, stabala i kamenja, korijenja i vode, zapamti, ni u tome ne bi bilo savršeno veselje.” Tako su išli još neko vrijeme, a sveti Franjo, gotovo vičući, reče: “Brate Leone, kad bi manji brat znao tako dobro propovijedati da bi obratio sve nevjernike na vjeru Kristovu, zapamti, ni u tome ne bi bilo savršeno veselje.” Dok su oni tako razgovarali i prevalili dvije milje, upita brat Leon svetog Franju s velikim čuđenjem: “Molim te, oče, u ime Božje, da mi kažeš u čemu se sastoji savršeno veselje?”

        Sveti Franjo mu odgovori: “Kad bismo došli k Mariji Anđeoskoj mokri od kiše, promrzli od zime, uprljani blatom i skršeni glađu, te pokucali na samostanska vrata, i kad bi došao rasrđen vratar te upitao: ‘Tko ste vi?’ a mi rekli: ‘Dvojica vaše braće’, a on nam odvratio: ‘Vi ne govorite istinu – naprotiv, vi ste lopovi koji varate svijet i otimate milostinju siromasima. Otiđite odavle, neću vam otvoriti vrata.’ I kad nas ne bi pustio unutra, nego nas ostavio da vani i dalje stojimo u noći, snijegu, hladnoći, kiši i gladi. Kad bismo mi tada bili sposobni svu ovu grdnju, tako veliku okrutnost i nemilosrdnost strpljivo podnijeti, i kad bismo bez uzrujavanja, smetenosti i prigovaranja ponizno i ljubazno mislili da nas onaj brat dobro pozna i da mu je Bog dao da nam tako govori, o brate Leone, zapamti, to bi bilo savršeno veselje. I kad bismo ponovo kucali na vrata, a on rasrđen izašao te nas kao dosadne dangube, psujući nas i bijući napao: ‘Gubite se, prosti razbojnici, odlazite u svratište, ovdje ne možete ni jesti ni noćiti.’ Kad bismo to podnijeli strpljivo i to smatrali velikom srećom, o brate Leone, to bi bilo savršeno veselje. A ako bi nakon toga, prisiljeni glađu, hladnoćom i noćnom tamom, još jače kucali, zaklinjući vratara da nas za ljubav Božju pusti unutra, a kad bi on, još više razjaren, odgovorio: ‘Razbojnici i dosadni besposličari, dat ću vam što vas ide’, te izišao s velikim kvrgavim štapom, uhvatio nas za kapucu, bacio nas na zemlju, vukao po snijegu te nas naizmjenice tukao batinom. Kad bismo mi to podnijeli strpljivo i s ljubavlju i kod toga mislili na muke blagoslovljenoga Krista, u tome je savršeno veselje. Sada, dragi brate, zapamti zaključak: najveći je dar i milost Duha Svetoga koju daje Krist svojim prijateljima, da možemo sami sebe obuzdati i iz ljubavi prema Kristu dragovoljno podnositi nevolje, uvrede, pogrde te duševne i tjelesne neugodnosti.

        Nedavno je umro dugogodišnji župnik moje župe fra Vinko Kurevija, dobri i ponizni brat. Kroz svoje djelovanje na našoj župi obolio je od pet teških tumora. I prije je kroz život dosta trpio, no ovo je bila jedna nova dimenzija. Brat magarac mu je, po Božjoj promisli, zadao toliko nevolja, toliko ga mučio i boli mu priuštio da je to nezamislivo. Veselo je sve podnosio, šaleći se uvijek na svoj račun. Kada sam jednom s njim razgovarao, rekao mi je da u tim trenucima teških bolesti nikada nije mislio da ga je Bog ostavio. Rekao mi je kako smatra da je zapravo dobro što je bio u bolnicama, jer kada ljudi vide da i svećenik to prolazi odmah im je lakše. Također je rekao da je s mnogima razgovarao o bolestima i teškoćama. Zamislite ove veličine, njega tješiti treba, a on druge tješi. Njemu treba suosjećanja, a on stavlja druge ispred sebe. Uvijek je hrabro dizao čelo i nakon što bi prebolio tešku bolest, nastavio bi voditi župu kao da ništa nije bilo. 

        Ono što svetog Franju oduševljava i što je fra Vinko svojim životom odjelotvorio, predstavlja samog Krista na putu križa. Krist šuti, sve hrabro podnosi, ne srdi ne ni na koga, nego na kraju još i moli da Otac oprosti svima, jer ne znaju što čine. Zaboravlja sebe, dajući se za druge. Zamislite kada bismo ovo smatrali svojim savršenim veseljem. Zamislite kada bismo prestali savršeno veselje tražiti na pogrešnim mjestima koja nam pružaju kratkotrajnu i beznačajnu utjehu. Zamislite da oprostimo svojemu tijelu što je bolesno, ili da oprostimo i veselo dočekamo nekoga tko nas namjerno i na najgori mogući način vrijeđa i omalovažava. Zamislimo kakvi bi tada bili brakovi, kakve bi bile obitelji, kakva bi bila prijateljstva, kakve bi bile zajednice unutar crkve. Jednostavno je predivno da čovjek čovjeku unatoč teškim uvredama kaže: „Opet te volim i opet si u moje društvo dobrodošao!“

        Zaista, draga braćo i sestre, Bog nam je, kao Gospodar svega, ostavio kuću našega života i dao nam je potpunu slobodu da odaberemo kako ćemo urediti unutrašnjost i vanjštinu naše kuće. Što li znači ovo „bdijte“, negoli „uresite svoju kuću najboljim vrijednostima Kristova križa bez kojeg nema Uskrsnuća“. O, velike li ljubavi i miline u Kristovu križu! Pod njim se može pasti, ne smetaju mu slabosti, ne traži savršenstvo, nije mu važna pozicija u društvu, ne radi bolesne grupe koje odbacuju druge, nego uvijek hrabro ustaje te se suočava s progoniteljima oružjem ljubavi, opraštanja i dobrote. Neka nam, po zagovoru svetoga Franje i svih svetih, Gospodin udijeli milost da i nama ovo budu najvažnije vrijednosti, kako bismo u svom životu mogli radosno dočekati domaćina kada poželi provjeriti kuću koju nam je povjerio, te okusiti i živjeti savršeno veselje već ovdje na zemlji, a potom i u kraljevstvu nebeskom.