Isus je rigorozan prema grijehu te ga oštro osuđuje. Međutim, Isus spašava grešnicu i time pokazuje da kazna nema zadnju riječ. Žena u svom stanju prima priliku za novi život, njezina životna uloga dobiva drugačiji smisao.
Iv 8, 1-11
U ono vrijeme:
Isus se uputi na Maslinsku goru.
U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je
u sredinu i kažu mu: »Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati.
Što ti na to kažeš?« To govorahu samo
da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.
Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.« I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sâm – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi
i reče joj: »Ženo, gdje su oni? Zar te nitko
ne osudi?« Ona reče: »Nitko, Gospodine.« Reče joj Isus: »Ni ja te ne osuđujem.
Idi i odsada više nemoj griješiti.
Crkva nam, na ovu petu korizmenu nedjelju, pred oči stavlja evanđeoski tekst iz prvog dijela osmog poglavlja Ivanova evanđelja. Naime, radnja se vrti oko žene uhvaćene u preljubu, a osim nje, akteri ove radnje su pismoznanci i farizeji te sam Isus. Što se tiče samog evanđelja i njegovog mjesta na vremenskoj crti Isusova djelovanja, ono nam ostaje nejasno. Jedinstven je stav egzegeta da ova perikopa o ženi preljubnici uopće nije bila dio Ivanovog evanđelja, čak ju neki rukopisi donose na različitim mjestima (nakon Iv 7,36 ili, pak, nakon Iv 21,25). Tumači duboko vjeruju da je ova perikopa djelo ili dio Lukina opusa, koja je kasnije u raznim školama preuzeta u Ivanovo evanđelje. Ovu hipotezu potvrđuju i neki rukopisi koji scenu sa ženom preljubnicom donose nakon Lk 24, 53. Date činjenice ne umanjuju kanoničnost ovoga teksta, nego u nama bûde pozitivno pitanje zašto se ovaj jaki i poučni tekst ne nalazi izvorno kod Ivana.
Ovaj je tekst pun „dijaloških ključeva“ i u njemu je prisutno nekoliko ključnih faza koje nam mogu poslužiti kao kratki sadržajni obrasci iz kojih možemo crpiti poruku za svoj život. Sam uvodni dio (posebice Iv 8,2) smatra se dijelom redakcijskog zahvata koji čitatelja želi pripremiti za scenu s preljubnicom. Tako drugi redak ističe kako Isus „sjede i stade poučavati“. Po tim riječima nam je vidljiva uloga Isusa kao naučitelja i tumača Zakona, tj. vidljiva nam je Isusova samoobjava (Iv 7,37) koja neupitno uključuje sveukupni Zakon. Prateći daljnji raspored, na scenu dolaze pismoznanci i farizeji koji pred Isusa stavljaju naoko laganu situaciju. Žena je uhvaćena u preljubu, a Zakon takve naređuje kamenovati do smrti, i to tako da redoslijed bacanja kamenja počne sa svjedocima toga čina i nastavi se ostalim prisutnima (usp. Lev 20,10; Pnz 22,22). Farizeji i pismoznanci govorom očituju ono neizbježno – žena je uhvaćena u preljubu, a Zakon propisuje kamenovanje. Evanđelist razotkriva naizgled ispravan i pobožan zahtjev prisutnih te nam postaje jasno kako su izrečeno pitanje uputili Isusu s nakanom da ga iskušaju.
Ova konstatacija može nam pomoći da promislimo o razlozima našeg osuđivanja drugih ljudi. Iako naizvan poštujem Zakon, moja unutrašnjost, baš zbog te moje lažne ispravnosti, ostaje prazna te u njoj nema više mjesta za Boga. Božje mjesto je popunjeno mojim „JA“ koje sebe želi staviti na prijestolje poniznosti i dobrote, a ustvari, na jedan nepopravljiv način, odvodi sebe od istinskog susreta s Bogom. Takav oblik ponašanja predstavlja veliku opasnost zbog sve većeg broja iskrivljenih savjesti koje više ne mogu uvidjeti ono istinsko dobro. Društveno okružje u kojem laž postaje dio naše svakodnevnice, predstavljena kao nužnost suvremene civilizacije, oslikava filozofske smjerove današnje kulture u kojoj se gube granice objektivnosti i osjećaja za istinu. Isus se u ovom ulomku nalazi u teškoj situaciji. Treba birati između milosrđa i Zakona. Ukoliko izabere Zakon, dimenzija milosrđa koja predstavlja krucijalnu Isusovu djelatnost i poruku ostat će izdata. A ukoliko izabere milosrđe, doći će u sukob sa Zakonom koji predstavlja samu Božju direktivu i blizinu. Isusova reakcija na ovo pitanje, toliko dojmljiva i tajnovita, do dana današnjeg ostaje kao nezaboravna evanđeoska slika o Isusu.
Mnogi su dali odgovore na pitanje što to Isus piše ili crta po tlu, međutim, čini se da ključ nije u Isusovom pisanju ili onome što je napisano, već je ključ u šutnji koju Isus pruža svojim sugovornicima. On se jednostavno saginje i piše po tlu. Njihovo navaljivanje iznjedrilo je od Isusa kratku i duboku rečenicu: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.“(Iv 8,8). Odmah nakon izgovorene rečenice Isus se saginje i nastavlja svoje pisanje. On svojom rečenicom ne dokida Zakon, dapače on ga zagovara kao izvršitelj, tj. on ga odobrava uz komentar da samo onaj koji je bez grijeha može baciti kamen. Ovdje Isus čini nešto čudesno s obzirom na situaciju u kojoj svojim pisanjem ostavlja tužiteljima vremena da razmisle o svojim namjerama prema ženi. Ovo zagonetno Isusovo pisanje budi u nama radoznale istraživače koji u napisanom vide ključ razrješenja prispodobe, no ključ ovog čina – vrijeme - u očima mnogih ostaje nezapažen.
Ova poruka može biti ključna za naše živote. Naime, mnogo puta priželjkujemo čudesnu poruku od Isusa ili pak čudesni učinak korizmene pokore i posta, dok spoznaja o onom bitnom ostaje zatrta. Važno i atraktivno nam je neko nadnaravno ozdravljenje ili pak neki emocionalni osjećaj Božje blizine, a unutrašnjost pati zbog neprepoznavanja važne činjenice. Ključ mog odnosa s Bogom mora uključivati vrijeme u kojem se susrećem sa samim sobom. Susret sa samim sobom je ključan za izgradnju odnosa s Bogom, kao i za izgradnju ispravne svijesti i ispunjavanja unutrašnjosti tolikim Božjim darovima.
Pismoznanci i farizeji odlaze, a u centru zbivanja ostaje dijaloška razmjena između žene i Isusa. Značajno je primijetiti kako Isus ne pita ženu za njezin čin, niti od nje traži objašnjenje kako se sam događaj zbio. On samo izražava lagano čuđenje zbog toga što ljudi koji su imali spremnu i opravdanu osudu više nisu tu.
Ovakav Isusov odnos nemoguće je protumačiti bez ključnih riječi nastavka dijaloga u kojem Isus govori ženi: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti“(Iv 8,11). Isus je rigorozan prema grijehu te ga oštro osuđuje. Međutim, Isus spašava grešnicu i time pokazuje da kazna nema zadnju riječ. Žena u svom stanju prima priliku za novi život, njezina životna uloga dobiva drugačiji smisao.
Ovakvo Isusovo djelo potiče nas na razmišljanje o našim činima. Koliko puta smo osudili osobu i vjerovali kako zaslužena kazna predstavlja neki oblik „Božje pravde“ čiji smo mi dobri izvršitelji? Takav oblik mišljenja rađa u nama opravdanost prema kazni koja čovjeku zatvara mogućnost za blizinu dara oproštenja i prilike za novi život. Tolike su hereze u Crkvi nastale upravo zbog neshvaćanja važnosti i uključivosti Kristova nauka. Isus nas poziva da Zakon i milosrđe držimo zajedno poput dva kraja konopa koja želimo zajedno spojiti, a ključ se sastoji u našem nastojanju da držimo i vučemo ta dva kraja jedan prema drugom. Ova slikovita usporedba želi nam poručiti kako težina i vrijednost Zakona i milosrđa predstavljaju uzvišenu vrednotu bez koje ne možemo ispravno živjeti svoju vjeru. Ta izvanjska nespojivost ne znači poticaj da se prestanemo truditi oko ujednačavanja vučne sile naše desne i lijeve ruke. Samo nas ravnoteža, u kojoj obje ruke vuku svoj konopac, može uključiti u važnu dimenziju milosrdnog Boga koji rado prašta raskajanom grešniku.
Joseph Ratzinger u svojem djelu „Uvod u kršćanstvo“, tematski obrađujući vjeru u današnjem svijetu, iz uvodne scene „Satenskih cipelica“ Paula Claudela, preuzima priču o misionaru Družbe Isusove, bratu junaka Rodriga, koji ploveći morem biva suočen s nemilošću okrutnih razbojnika. Oni potapaju brod ovoga misionara, a njega vežu za jednu brodsku gredu. Misionar, ostavljen da besciljno pluta na gredi, izgovara sljedeće riječi: „Gospodine, zahvaljujem ti se što si me tako okovao. Ponekad se je dešavalo da su mi tvoje zapovijedi postajale mučne, i moja se je volja iznevjerila tvome zakonu. Ali danas više ne mogu biti privezaniji za tebe nego što jesam, i kad pokušavam svoje udove jedan za drugim osloboditi, nijedan se ne može ni za pedalj udaljiti od tebe. Zaista sam pričvršćen na križ, ali križ na kojemu visim nije pričvršćen ni za što. Jednostavno luta morem.“ Ove se riječi mogu primijeniti i na opis današnjeg vjernika. S Bogom ga veže samo ta jedna greda, ona ga drži iznad ništavila. Ipak ta jedna jedina greda predstavlja sigurnost od pada u more propasti i tame. Mnogo smo puta promišljali o prisutnosti Boga u našem životu u današnjem vremenu. Međutim, silna disperziranost u svakodnevnom funkcioniranju dovela je čovjeka u stanje zbunjenosti. Potrebno nam je, ostajući u tišini, posvijestiti sebi Božju prisutnost, u kojoj nam uvelike može pomoći nužni susret sa samim sobom.
Literatura:
1. Jeruzalemska Biblija. 8. izd. Zagreb: Kršćanska sadašnjost
2. Dugandžić, I. (2012) Evanđelje ljubljenog učenika. Zagreb: Kršćanska sadašnjost
3. Ratzinger, J. (2017) Uvod u kršćanstvo. 7. izd. Zagreb: Kršćanska sadašnjost
