Prispodobu o sijaču već sam toliko puta čuo i pročitao, no ovaj put me se posebno dojmila. Već je samim letimičnim pogledom na ovu prispodobu jasno kako Isus govori o različitom načinu ophođenja s Božjom riječju.
Svaki je Božji čin učinjen jednom zauvijek, tako i Božja riječ - jednom izgovorena vrijedi zauvijek. Ona nije kao ljudska riječ, ima svoju vjerodostojnost, težinu i jasan cilj, nije izgovorena olako, upućena je svakome čovjeku i od svakoga čovjeka očekuje slobodan odgovor – obraćenje.
Isus je govorio u prispodobama jer narod voli prispodobe, lako se pamte, a u sebi sadržavaju važnu pouku i veliku mudrost. Tako Isus govori o susretu s Božjom riječju u prispodobi o sijaču i sam je svojim suvremenicima tumači. Vječna aktualnost Božje riječi nutka i nas da shvatimo njezinu poruku za naše vrijeme i naš prostor.
Sijač – Bog i među nas sije sjeme – riječ. Od svakoga od nas ovisi kako ćemo primiti tu riječ, odnosno hoćemo li biti pogodno tlo da se riječ Božja u nama primi i donese plod. Kao i u Isusovo vrijeme, tako i u naše vrijeme postoje slični tipovi ljudi u ophođenju s Božjom riječju. I danas postoje ljudi kojima Zli oduzima sjeme jer je sjeme palo kraj puta – kraj čovjekova srca, tamo gdje ne može rasti i donijeti ploda zato što je na rubu i nezaštićeno. Neki su od nas i oni koji se Božjom riječju brzo oduševe, ali ne žive duboko s njom. Danas su najbolji kršćani, samouvjereni svjedoci, nametljivi propovjednici, a sutra se razočaraju i povlače. Postoje među nama i oni kojima sjeme uguše briga za bogatstvom i osobnim probitkom. Spremni smo tako prodati i Boga i čovjeka i vrednote pa i same sebe za šaku eura i za ulazak u neka pseudo – napredna društva, a i dalje tvrdimo da smo kršćani. Više vjerujemo lažnim i koristoljubivim ljudskim obećanjima, nego Božjoj riječi koja je neprevarljiva i vječna. Važnije nam je što drugi misle o nama i što žele od nas, od onoga što Bog zna da mi jesmo i želi da budemo. Bog želi da budemo sretni, a za sreću i sklad među ljudima potrebno je uložiti trud. Treba osluškivati i ono što nam kaže Bog u prirodnom zakonu, kao i ono što nam u Objavi govori jer to je istina koja vrijedi svugdje i za svakog čovjeka. A đavao je lažac i otac laži (Iv 8,44), on je u isto vrijeme i ubojica i lažni humanist i borac za ljudska prava, lako obeća, a lako prevari. U svome „čovjekoljublju“ đavao izvrće moralne vrijednosti „oslobađajući“ čovjeka od Boga, kao i onda kada ga je „oslobodio“ nagovorivši ga na prijestup Božje zapovijedi koja je bila za čovjekovo dobro. Tako đavao i danas nudi čovjeku lažnu slobodu bez odgovornosti koja se svodi na princip „radi što hoćeš, što ti tko može“ i tako upropaštava čovjeka gušeći ga u blatu njegovoga vlastitoga grijeha i čineći ga robom vlastite slobode. On pod krinkom humanizma propagira nove zakone protivne Bogu, a samim time i čovjeku stvarajući prostor bezakonja i kaotičnosti. Bog je stvarajući svijet dao zakone po kojima se sve mora odvijati da bi svijet normalno funkcionirao kao kozmos (uređeni svijet), dok đavao čovjeku stalno pokušava nametnuti čovjeku svoj „zakon bezakonja“ čineći kaos (nered), vraćajući tako čovjeka u vrijeme kad ga nije bilo, želeći ga potpuno uništiti.
No, Bog od čovjeka traži samo jedno – obraćenje koje nastupa onda kada čovjek Božjoj riječi dopusti da uđe u njegovo srce, da se tamo primi, raste i donese plod. Božja riječ otkiva čovjeku istinu o njemu samome i vodi ga do istine o svijetu i Bogu. Proces spoznavanja istine zasigurno je bolan, ali ima ozdraviteljski učinak. Tek kad čovjek snagom Božje riječi ozdravi, onda je uistinu slobodan pa bio makar i fizički sputan i zarobljen. Kada je čovjek uistinu slobodan tada prirodne i Božje zakone ne shvaća kao ograničenja, nego kao putokaze i prostore življenja slobode. Tek kada je tlo obrađeno onda može donijeti rod, tako je i sa čovjekom. Stoga Isus, pozivajući se na Izaiju, opravdano prigovara: Usalilo se srce naroda ovoga. Teško im ušima poslušati; oči zatvoriše, da očima ne vide, da ušima ne čuju, da srcem ne razumiju, pa da se ne obrate, te ih ozdravim (Mt 13,15). Tek kada naše oči, uši i srce budu spremni čuti Božju riječ i kada dopustimo da nas ona obrati, tada ćemo donijeti plodove.
Na kraju bih završio ovo razmišljanje zbornom molitvom ove, 15. nedjelje kroz godinu:
Gospodine, ti zalutalima pokazuješ svjetlo svoje istine da se na pravi put vrate. Daj svim kršćanima da odbace što je kršćanstva nedostojno, a traže što mu priliči.
Isus je govorio u prispodobama jer narod voli prispodobe, lako se pamte, a u sebi sadržavaju važnu pouku i veliku mudrost. Tako Isus govori o susretu s Božjom riječju u prispodobi o sijaču i sam je svojim suvremenicima tumači. Vječna aktualnost Božje riječi nutka i nas da shvatimo njezinu poruku za naše vrijeme i naš prostor.
Sijač – Bog i među nas sije sjeme – riječ. Od svakoga od nas ovisi kako ćemo primiti tu riječ, odnosno hoćemo li biti pogodno tlo da se riječ Božja u nama primi i donese plod. Kao i u Isusovo vrijeme, tako i u naše vrijeme postoje slični tipovi ljudi u ophođenju s Božjom riječju. I danas postoje ljudi kojima Zli oduzima sjeme jer je sjeme palo kraj puta – kraj čovjekova srca, tamo gdje ne može rasti i donijeti ploda zato što je na rubu i nezaštićeno. Neki su od nas i oni koji se Božjom riječju brzo oduševe, ali ne žive duboko s njom. Danas su najbolji kršćani, samouvjereni svjedoci, nametljivi propovjednici, a sutra se razočaraju i povlače. Postoje među nama i oni kojima sjeme uguše briga za bogatstvom i osobnim probitkom. Spremni smo tako prodati i Boga i čovjeka i vrednote pa i same sebe za šaku eura i za ulazak u neka pseudo – napredna društva, a i dalje tvrdimo da smo kršćani. Više vjerujemo lažnim i koristoljubivim ljudskim obećanjima, nego Božjoj riječi koja je neprevarljiva i vječna. Važnije nam je što drugi misle o nama i što žele od nas, od onoga što Bog zna da mi jesmo i želi da budemo. Bog želi da budemo sretni, a za sreću i sklad među ljudima potrebno je uložiti trud. Treba osluškivati i ono što nam kaže Bog u prirodnom zakonu, kao i ono što nam u Objavi govori jer to je istina koja vrijedi svugdje i za svakog čovjeka. A đavao je lažac i otac laži (Iv 8,44), on je u isto vrijeme i ubojica i lažni humanist i borac za ljudska prava, lako obeća, a lako prevari. U svome „čovjekoljublju“ đavao izvrće moralne vrijednosti „oslobađajući“ čovjeka od Boga, kao i onda kada ga je „oslobodio“ nagovorivši ga na prijestup Božje zapovijedi koja je bila za čovjekovo dobro. Tako đavao i danas nudi čovjeku lažnu slobodu bez odgovornosti koja se svodi na princip „radi što hoćeš, što ti tko može“ i tako upropaštava čovjeka gušeći ga u blatu njegovoga vlastitoga grijeha i čineći ga robom vlastite slobode. On pod krinkom humanizma propagira nove zakone protivne Bogu, a samim time i čovjeku stvarajući prostor bezakonja i kaotičnosti. Bog je stvarajući svijet dao zakone po kojima se sve mora odvijati da bi svijet normalno funkcionirao kao kozmos (uređeni svijet), dok đavao čovjeku stalno pokušava nametnuti čovjeku svoj „zakon bezakonja“ čineći kaos (nered), vraćajući tako čovjeka u vrijeme kad ga nije bilo, želeći ga potpuno uništiti.
No, Bog od čovjeka traži samo jedno – obraćenje koje nastupa onda kada čovjek Božjoj riječi dopusti da uđe u njegovo srce, da se tamo primi, raste i donese plod. Božja riječ otkiva čovjeku istinu o njemu samome i vodi ga do istine o svijetu i Bogu. Proces spoznavanja istine zasigurno je bolan, ali ima ozdraviteljski učinak. Tek kad čovjek snagom Božje riječi ozdravi, onda je uistinu slobodan pa bio makar i fizički sputan i zarobljen. Kada je čovjek uistinu slobodan tada prirodne i Božje zakone ne shvaća kao ograničenja, nego kao putokaze i prostore življenja slobode. Tek kada je tlo obrađeno onda može donijeti rod, tako je i sa čovjekom. Stoga Isus, pozivajući se na Izaiju, opravdano prigovara: Usalilo se srce naroda ovoga. Teško im ušima poslušati; oči zatvoriše, da očima ne vide, da ušima ne čuju, da srcem ne razumiju, pa da se ne obrate, te ih ozdravim (Mt 13,15). Tek kada naše oči, uši i srce budu spremni čuti Božju riječ i kada dopustimo da nas ona obrati, tada ćemo donijeti plodove.
Na kraju bih završio ovo razmišljanje zbornom molitvom ove, 15. nedjelje kroz godinu:
Gospodine, ti zalutalima pokazuješ svjetlo svoje istine da se na pravi put vrate. Daj svim kršćanima da odbace što je kršćanstva nedostojno, a traže što mu priliči.
