Evanđeoski ulomak 29. nedjelje kroz godinu A razmatra fra Jozo...
Prošle i pretprošle nedjelje slušali smo dva odlomka iz evanđelja u kojima Isus pripovijeda o Kraljevstvu nebeskom. Nijedan od ta dva ulomka nije bio popraćen pričom koja bi raznježila slušateljsko srce. Naprotiv, u njima je sadržan poziv na odgovorno življenje vjere. Upućena je i kritika onima kojima je povjereno čuvanje i vodstvo Božjega naroda – glavarima svećeničkim i pismoznancima. Današnje evanđelje nadostavlja se na ta prethodna. Glavari svećenički i pismoznanci skupili su se kako bi uhvatili Isusa, uhvatili u riječi. Međutim, u čemu je bila Isusova krivica?
Isus dira u ono najosjetljivije, u njihovo ja. Što je još gore, on iznosi istinu i sam je Istina. Njihov status je ugrožen. Postoji opasnost da izgube svoj privilegirani položaj, posebice pričom da postoji drugo kraljevstvo u kojem je poredak drugačiji od trenutno postojećeg. Sva ta njihova pravednost koja se temeljila na opsluživanju zakona, koji su oni prilagođavali i tumačili kako su htjeli, dolazi pod veliki upitnik.
Ovaj dio evanđelja, kada žele uhvatiti Isusa u riječi, mi je ostao jako upečatljiv. Čovjek želi ocrniti Boga, proglasiti ga lažljivcem, Istinu nazvati lažju. Predstaviti svoju, pravu istinu, koja mu odgovara, a koja je ujedno i općevažeća. Smatram kako se svatko od nas, počevši od klera pa sve do vjernika laika, barem u nekom segmentu, može prepoznati u ovim ugroženim skupinama. Svaki čovjek se grčevito bori kako bi sačuvao onaj dobar glas o samome sebi. Taj dobar glas nerijetko je pun različitih iluzija, želja, pa i slike lažnih ideala. Smješta nas u centar svijeta gdje i tada Bog gubi svoje, prvo mjesto. I kada nam netko dovodi u pitanje tu dragocjenost, spremni smo na sve. Tu se obistinjuje ona izreka da je čovjek čovjeku vuk. Učinit ćemo sve da degradiramo osobu koja je ušla na područje našega ja. Spremni smo uložiti duplo više napora da nekoga ocrnimo nego da se promijenimo na bolje i prihvatimo opravdanu (naglašavam opravdanu) kritiku. Jer istina nas ogoljuje, posvješćuje nam našu nemoć, neznanje i nenužnost, ali i ovisnost o samome Bogu, a te istine se bojimo.
Međutim nije samo čovjek, koji nas kritizira, na meti našega napada, nego i sam Bog, Božja riječ. Primjerice, evanđelje često znamo čitati i prihvaćati selektivno. Uz ono što nam odgovara, ide u prilog, prianjamo na prvu. Dok, s druge strane, sadržaj koji nas opominje, kritizira, ili pak zahtijeva nešto teže, proglašavamo nemogućim, zastarjelim, pa čak i neracionalnim.
Sve nas ovo upućuje na potrebu reanimacije temeljne vrline, poniznosti. Da, barem ponekada, dopustimo drugome da bude u pravu, prihvatimo da nismo savršeni, a to možemo postati zahvaljujući evanđelju i ljudima oko nas. Da kritika u biti nije sredstvo napada, nego sredstvo pomoći. Dopustimo Bogu da nas on vodi, mijenja i oblikuje na svoju sliku te tako izvršimo Petrov nalog: Ponizite se dakle pod snažnom rukom Božjom da vas uzvisi u pravo vrijeme. (1 Pt 5,7)
