Slika je ovo naših života. Kad nam se čini da je sve mirno, kada dani idu svojim tijekom, kada se upustimo u rutinu života, gotovo redovno nas iznenade oluje i valovi...
U
onaj dan, uvečer, reče Isus svojim učenicima: »Prijeđimo prijeko!« Oni otpuste
mnoštvo i povezu Isusa kako već bijaše u
lađi. A pratile su ga i druge lađe. Najednom nasta žestoka oluja, na lađu
navale valovi te su je već gotovo napunili. A on na krmi spavaše na uzglavku.
Probude ga i kažu mu: »Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?« On se probudi,
zaprijeti vjetru i reče moru: »Utihni! Umukni!« I smiri se vjetar i nasta velika utiha. Tada im reče:
»Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?« Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: »Tko li je ovaj da mu se i
vjetar i more pokoravaju?« (Mk 4, 35-41)
Dani koji su iza nas obilježeni su
iznenađenjima što nam ih priroda svaki dan priređivaše. U jednom danu znalo se
promijeniti nekoliko godišnjih doba. Nepredvidljivi dani ponekad znaju poremetiti naše svakodnevne
obveze i rituale, ali i unijeti živost i dinamiku u našu rutinu. O jednoj takvoj
nepredvidljivosti, koja mijenja rituale, govori evanđeoski ulomak 12. nedjelje kroz
godinu.
Isus je na lađi sa svojim učenicima. On spava dok učenici kormilare vodama. Čine ono što jako dobro znaju, jer – »bijahu ribari« (Mk 1, 16). Plovidba je njihova rutina, ništa osobito, svakodnevnica. Odjednom, kako nam svjedoči evanđelist Marko, dođe oluja i valovi navale na njihovu lađu. Isus kroz to vrijeme spava, ili se učenicima makar tako čini.
Slika je ovo naših života. Kad nam se čini da je sve
mirno, kada dani idu svojim tijekom, kada se upustimo u rutinu života, gotovo
redovno nas iznenade oluje i valovi. Teško je savladati one oluje koje nas
udaraju izvana, koje na nas navaljuju nošeni vjetrovima spletki i nebrige za
drugoga, ali puno su teže one oluje i puno opasniji oni valovi koje mi sami
proizvodimo u svojem biću. Ne možemo uvijek kontrolirati što će drugi učiniti,
kako će svijet navaliti na nas. Ono što možemo je utjecati na sebe, raditi na
sebi tako da nas oluje koje su u nama ne potope u bezdan. U navalama i jednih i
drugih oluja naše jedino rješenje je Gospodin koji čeka da ga probudimo kako
bi utišao vjetrove i vode oko nas.
Upravo to su učinili učenici te Isus
jednostavnim riječima stišava prirodu. Ta velika tišina već je opomena
učenicima. Kroz tišinu što se prostiraše vodama kojima lađa plovi, odjekuje
snaga Isusova glasa. Isti onaj glas koji je prije nekoliko trenutaka zapovjedio
moru: »Umukni!« – sada odzvanja u
srcima učenika kroz pitanje: »Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more
pokoravaju?«
Stojimo
ovdje pred tajnom pitanja svih pitanja.
Učenici
gledaju u Gospodina i nije im jasno. U njima je strah.
Tako
će ostati sve dok se ne obuku u »Silu odozgor«.
Tko
je ovaj?
Tko
si ti Gospodine?
I
gdje si?
Toliki
nam nude svoje odgovore, ali gdje se krije istina života?
Dođi
k nama, Gospodine, i utišaj oluje u nama i oko nas.
Mi
žudimo za tobom, jer potreban nam je put.
Mi
tražimo tebe, jer želimo istinu.
Mi
ljubimo, jer znamo da je u ljubavi život.
Daj
da te pronađemo u sebi i drugima oko sebe.
Daj
nam pronaći te u zajedništvu Crkve.
Daj nam zakoračiti u otajstvo vjere da mognemo služiti tebi u novosti života
