Na kraju ponovno prispodoba o sjemenu (grušičinom) i to najmanjem. Tek kad čovjek prihvati takvu malenost, izrasta u stablo, u cedar...
U ono vrijeme: Isus govoraše
mnoštvu: »Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on
ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od
sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu.
A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.« I govoraše: »Kako da
prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad
se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć
posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se
pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.« Mnogim takvim prispodobama
navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Bez prispodobe im ne govoraše,
a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao.
Zanimljivo
je kako ljudi kraljevstvo Božje obično zamišljaju kao neko nedohvatljivo i
neshvatljivo mjesto. Obično, čak i u 21. stoljeću, negdje u oblacima »na
nebesima«. Kraljevstvo nebesko nam se čini kao nešto od čovjeka daleko, stoga
se ljudi često otuđuju od ideje raja uopće. Ono nam se također čini, ili
prokazuje, kao nešto dovršeno, nešto statično. Nedohvatljivo, statično i
neshvatljivo. No što nam Isus kaže?
Pogledamo
li sada čitanje koje Crkva pred nas stavlja ove nedjelje, uzimajući u obzir
gore napisano, mogli bismo se nemalo iznenaditi Isusovim riječima. Evanđelist
Marko uz Isusa veže govor o karaljevstvu Božjem u prispodobama. No, kako li je
to Isus prispodobio? Kraljevstvo kao sjeme, kao potencijal koji tek treba biti
ostvaren. Ipak, u prispodobi je otvarenje neupitno, spavao čovjek ili bdio,
sjeme raste i u svoje vrijeme daje plod. Kako shvatiti ovu Isusovu sliku?
Kraljevstvo
Božje je zrno posijano u ovome svijetu i ono raste i razvija se bez obzira što
se čini da je zrno nemoćno pored raznoraznih gromada. To kraljevstvo nije od
čovjeka daleko i njemu neshvatljivo. Ono nije statično, nego se razvija ovdje i
sada. Međutim, kakvo je to sjeme? Te ne znamo, jer je to Isus nasamo tumačio
učenicima. Samo što su učenici učinili s tim tumačenjem? Pa valjda su ga
pronosili dalje poslije Učiteljeva uskrsnuća. Valjda je onda i Crkva mjesto
razumijevanja Isusovih prispodoba. Nadat je se da je tako... To zrnje koje je
posijano i raste, koje je slika kraljevstva Božjeg, zar to zrnje ne bismo
trebali biti mi kršćani? Zar nasljednici kristovi ne bi trebali biti slika
kraljevstva u kojem na prijestolju sjedi Krist Bog? Onda je dužnost kršćana da
rastu, da se razvijaju, da daju plod, jer doći će i vrijeme žetve. Plod vjere
su dobra djela... Sol zemlje, svjetlo svijeta...
Na
kraju ponovno prispodoba o sjemenu (grušičinom) i to najmanjem. Tek kad čovjek
prihvati takvu malenost, izrasta u stablo, u cedar. Nema tu mjesta za otuđenje,
nego kraljevstvo među nama i tijelo kao prilika da zaradimo, bilo dobro, bilo
zlo. Samo rastući iz zemlje u koju smo posijani, možemo uzrasti do nebeskog
kraljevstva koje nam je obećano. Izgradnja kraljevstva Božjeg na zemlji jest
neophodan i nedohvatljiv cilj, koji će nam uvijek izmicati ma koliko mu se
primicali. Na zemlji je dakako potrebno i kraljevstvo zemaljsko, no
vjerodostojna Crkva može oplemeniti to kraljevstvo plodovima Kraljevstva.
Unatoč svemu rečenom, kraljevstvo Božje se ne može izjednačiti sa zemaljskim
kraljevstvima. Crkva mora ostati prostor za razvoj kraljevstva Božjeg u svakom
čovjeku.
Kraljevstvo
je Božje kao...
...
Bog zna.
