Biti kršćanin nije lako. Često se od nas traži da se odrečemo samih sebe i da pođemo za Kristom. Ne mora to nužno značiti da smo pozvani na redovništvo ili svećenstvo...
Uvečer onoga istog
dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata,
dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje
ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovo reče:
»Mir vama! Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih
i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se;
kojima zadržite, zadržani su im.« (Iv 20, 19-23)
Današnja
svetkovina pred nas u evanđeoskom ulomku donosi prvi susret učenika s Uskrslim.
Taj susret bio je najveća prekretnica u životima tih ljudi. Nakon što su se –
shrvani događajima Velikog Petka – sakrili zbog straha od židova, Isus im pristupa i donosi im mir. On je
onaj koji je odlučio prići njima prvi. Bog želi biti bliz čovjeku i dok je
čovjek prestrašen. Želi imati udjela u našem strahu i donijeti nam mir. Odmah
nakon toga posvjedoči za sebe da je On onaj koji ima uskrsnuti od mrtvih.
Pokazao im je svoje rane. Tim je činom odagnao svaku sumnju iz njihovih srdaca.
Zato i je nastupila radost jer su vidjeli Gospodina. Možda su tek sada prvi put
povjerovali da je On zaista Bog ili su, oni koji su već
vjerovali, samo dobili potvrdu da ne vjeruju krivo.
Nakon što im je donio mir Isus učenicima upućuje
poziv. Zapravo daje im poslanje. Baš kao što je On došao i donio promjenu
opraštanjem grijeha na isto to poslanje šalje sada i svoje učenike. No, da oni
to ne bi činili bez ovlasti – daje im i Duha Svetoga. Sada su primili snagu i
straha u njima više nema. Mogli su slobodno propovijedati Ime onoga koji im je
dao vlast otpuštati grijehe i privoditi druge spasenju. Uistinu su primili
velik poziv i veliko poslanje. Zahvaljujući snazi Duha Svetoga to svoje
poslanje su izvršili a mi danas još uvijek uživamo plodove njihove vjere.
Budući da su bili osnaženi Duhom Svetim učenici su pronijeli Ime Isusa Krista
do krajnjih granica ondašnjeg svijeta. Mnoga su svjedočanstva iz onog vremena
ostala zapisana kao poticaj nama danas. Uistinu i danas je velika potreba za
onima koji će svjedočiti za Krista.
Ovo vrijeme u godini redovito je vrijeme
podjeljivanja sakramenta Potvrde. Tim sakramentom vjernik prima snagu Duha
Svetoga, baš kao što su je primili i učenici u ovom ulomku. No, postoji jedna razlika,
ono što učenici čine i ono što mi često činimo nakon što primimo taj sakrament.
Učenici su bez straha krenuli svijetom propovijedajući mir i spasenje svakom
stvorenju, a mi se zatvaramo u svoja četiri zida i rijetko pokazujemo da smo i
kršteni, a ne i potvrđeni. Svako poslanje koje su učenici primili mi smo
naslijedili. Ne smijemo stoga biti lijeni ili prestrašeni biti ono što jesmo.
Ako baš hoćemo – dugujemo to i učenicima. Ako kažemo da mi to ne možemo, onda time
pokazujemo svoje nepouzdanje u Gospodina. Onome koji je spreman na to
svjedočanstvo Gospodin će dati snagu i upućivat će ga kojim mu je putem krenuti
i dat će mu se što će govoriti.
Biti kršćanin nije lako. Često se od nas traži da se
odrečemo samih sebe i da pođemo za Kristom. Ne mora to nužno značiti da smo
pozvani na redovništvo ili svećenstvo. Ne. Taj poziv je upućen i svakoj majci i
svakom ocu za posvetu obitelji. Uistinu – ako svi krenemo od samih sebe prema
onima s kojima živimo i na koje smo stalno upućeni svijet će se promijeniti.
Prihvatimo onda taj poziv na hrabrost biti Kristovi. Živimo svoju vjeru odvažno
i ne bojmo se. »Ta, ako je Bog za nas, tko će protiv nas?« (usp. Rim 8, 31)
