Krist je taj koji sam sebe daje. Sveci su govorili kako je na posljednjoj večeri Isus držao samog sebe u svojim rukama te se darovao svojim učenicima. I to se nije promijenilo do dan danas...
Današnja
svetkovina nam donosi jedno posebno slavlje. Naime, riječ je o spomenu na
Veliki četrvtak, ili točnije rečeno danas se spominjemo činjenice da prije nego
je naš Gospodin pretrpio svoju muku i treći dan slavno usksnuo, on se darovao
nama u otajstvu euharistije, gdje se pod obličjem kruha i vina krije sami Isus
– Uskrsli Gospodin.
Dok
nam Markovo evanđelje iznosi svu dinamiku od prvoga dana blagdana Beskvasnih
kruhova do izlaska u Maslinski vrt, ja bih se volio zaustaviti na samo tri
trenutka današnjeg evanđelja.
Kada
se približavala Pasha učenici pitaju Isusa kako i gdje će pripraviti ovo
slavlje. Ono što mi se posebno doijmalo jest Isusov odgovor. Upućuje ih u grad,
k nama nepoznatom domaćinu te nalaže da ga pitaju: »Gdje mi je svratište u kojem bi blagovao Pashu sa svojim
učenicima?« Svratište upućuje na činjenicu da je to mjesto gdje se ne
boravi stalno, nego gdje se privremeno odmara i obnavlja snagu kako bi se pošlo
dalje u život. Cilj Isusovog života, kao ni našega, nije ovozemaljski. On nužno
mora biti upućen prema vječnoj slavi – nebeskoj gozbi. No, u toj istoj rečenici
otkrivamo kako Isus želi blagovati sa svojim učenicima. Isusu nije toliko stalo
do mjesta u kojem će se slaviti njegovo Otajstvo koliko mu je stalo do toga s
kim će blagovati. On želi sa mnom, sa svima nama, blagovati. Za njegovim stolom
uvijek ima mjesta, a sa toga stola crpimo snagu kako bismo mogli ići dalje u
život. Na svetom misnom slavlju mi bivamo promijenjeni kako bismo mogli
promijeniti svijet. Iz crkve – onog »rukotvorenog
hrama« – moramo kad tad izaći, ali uvijek u zajedništvu s
Kristom koji nam se daje u euharistiji.
I
tu bih se volio dotaknuti drugoga trenutka ovoga evanđelja. Sv. Marko piše: »I
dok su blagovali, on uze kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade im« - te: »I
uze čašu, zahvali i dade im«. Krist je taj koji sam sebe daje. Sveci su govorili kako
je na posljednjoj večeri Isus držao samog sebe u svojim rukama te se darovao
svojim učenicima. I to se nije promijenilo do dan danas. Kada pristupamo misnom
slavlju nije bilo koji čovjek taj koji vodi slavlje niti nam bilo koji čovjek
daruje Krista, nego se on sam svaki put iznova samoga sebe daruje. On to,
doduše, čini po svećeniku, ali je uvijek Bog koji je taj koji nama pristupa. I
uvijek me iznova pogađa kada se sjetim da na svakom slavlju Isus opet dolazi
među svoje učenike, drži samoga sebe u svojim rukama i poziva nas u zajedništvo
sa sobom. I svaki put kad nam se daje mijenja nas i sprema za poteškoće života.
To
me dovodi do trećega trenutka na koji bih se volio osvrnuti. Evanđelist nam
kaže: »Otpjevavši hvalospjeve, zaputiše se prema Maslinskoj gori«.
Nakon što je Isus blagovao sa svojim učenicima, zahvalili su Bogu te su uputili
na Maslinsku goru. Znamo da će tu već započeti Isusova muka te da će se već tu,
od straha, razbježati većina učenika. Nakon slavlja i veselja učenike čeka
surova realnost života. Nasljedujući Krista i mi smo pozvani suočiti se sa
svijetom. Nakon što nas preoblikuje slavlje sa Kristom čeka nas svakodnevnica u
kojoj moramo svjedočiti za njega. Ipak vidimo da se učenici sami ne moraju
uputiti na Maslinsku goru. Ni mi nismo nikad sami. Isus nas krijepi te gdje god
polazimo on ide s nama. I znamo da će bit padova i suprostavljanja i da ne postoji
čovjek koji se neće suočiti s poteškoćama života, ali u zajedništvu s Kristom
možemo nadvladati sve protivštine. Ta znamo da nam je rekao »Ja
sam pobijedio svijet!«
