Jednom je Riječ postala Živa, i ta Riječ je i danas živa. Kako još naglasiti to da je riječ, govor, ono što se prenosilo, pričalo među koljenima, postalo Bog?
Iv 1,1-18
U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.
Bî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo.
Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.
A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga.
I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.
Ivan svjedoči za njega. Viče:»To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!« Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost.Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.
Riječ je Tijelom postala. Ono što je bilo napisano u nekoliko knjiga, postalo je ono najvrijednije što je hodalo ovom zemljom. Riječ, govor, tekst je postao živ. Postao je Živ, zauvijek. Mi ljudi smo jedina bića koja komuniciraju, koja govore riječi, a to je ono što nam donosi najviše problema. Nedostatak istog s jedne strane, i gomilanje s druge strane.
Jednom je Riječ postala Živa, i ta Riječ je i danas živa. Kako još naglasiti to da je riječ, govor, ono što se prenosilo, pričalo među koljenima, postalo Bog? Kako je nešto što je bilo tako krhko, podložno nama ljudima, postalo nešto najsvetije? Kako Gospoda nije bilo strah da nam tako nešto povjeri? Govor, riječi... Crkva u svojoj pjesmi zahvalnici pjeva nisi se strašio krila Djevice.
Gdje je naš današnji govor? O čemu on govori? Što on govori? Našega govora je previše. Naših knjiga i tekstova je previše, a i ovaj je jedan od njih. Naših riječi je previše. Riječ je Tijelom postala, a Njega nema među nama.
Nikad prije nismo više čitali, nikad nismo imali više informacija, nikad nas riječ nije toliko okruživala kao danas. U džepu, gdje se god okrenemo nešto piše. Čitamo, ali ništa nas ne dodiruje; slušamo, a ništa nas ne pokreće. Samo slažemo informacije na police svoga intelekta. Gdje smo izgubili to strahopoštovanje prema riječi i govoru, a osobito slušanju?
Mi danas govorimo, a ne slušamo. Zapravo, pričamo, a ne govorimo; slušamo, a ne čujemo. Naše riječi prolaze kao titraji zraka sve dok ne izgube svoju snagu. Jer je toliko toga oko nas. Toliko je toga što nam odvraća pozornost od bitnoga. Glazba nam je postala sredstvo koje gasi tišinu. Zaboravili smo šutjeti i slušati, a On je govor šutljive ljubavi (KKC 2717). On je tu: u govoru i slušanju, u tišini i osluškivanju, u razgovoru među prijateljima, među supružnicima... ali Ga mi ne prepoznajemo.
On je ta vječna mudrost o kojoj govori prvo čitanje. Po riječi Otac stvara svijet. Reče Bog, neka bude svod, neka budu životinje, biljke, i na kraju načinimo čovjeka (usp. Post 1-2). Kad smo zaboravili da naše riječi imaju nevjerojatnu moć? Da, one imaju moć da postanu. Da postanu utjeha, da postanu osmjeh, potpora, nada... one imaju moć da ožive, da budu svjetlo u tami, da stvaraju. Da podižu pale, vidaju rane, hrane gladne, hrabre klonule... Mi imamo moć da oživljavamo, da stvaramo. Jer nam je Bog dao moć da postanemo djeca Božja. Katekizam će reći da smo mi mali kristi, pomazanici (usp. KKC 2782).
Ali i druga strana je neminovna: naše riječi imaju i moć da guše, kradu, ubijaju... Na nama je da odlučimo što ćemo s našim riječima. Bog nije htio da budemo sami, stvorio nas je kao bića odnosa, a te odnose najviše stvaramo ili uništavamo upravo riječima. Bog je postao čovjekom da bi čovjek postao Bogom, kaže sv. Augustin. Upravo u tim odnosima s drugima i mi možemo sudjelovati u stvaranju, u gradnji, postati Božji, postati kristi. Nemojmo propustiti izgrađivati.
Još jedna stvar: kako je lijepa ta slika koju donose evanđelisti ovih svetih dana, da su se Isusu poklonili mudraci, a ne jedan mudrac; pohodili ga pastiri, ne jedan pastir; anđeli su pjevali, ne jedan anđeo (usp. Lk 2,8 -18). Do Isusa se dolazi hodeći s drugima! Zaista, u noći našega života, pred samim Sucem, nećemo mi uspjeti ništa ponijeti, nego će vrijediti ono što su drugi ponijeli o nama i za nas i stavili pred noge Njegove.
Pavao u današnjoj poslanici moli da Bog pošalje Duha mudrosti i objave da pročisti oči srca zajednici u Efezu (usp. Ef 1,18). Molimo i mi zajedno s Pavlom da nam Duh Sveti otvori oči srca da možemo prepoznati gdje su naše riječi: stvaraju li ili uništavaju. Pitam sebe i Tebe Gospodine: Gdje si Ti u mom govoru, u mojim riječima? Gdje si ti koga ljubi duša moja? (usp. Pj 1,7) Što govore moje riječi? Čime se one bave? S kim se one bave?
Neka nam svima na dobro dođe Božić i sveto porođenje Isusovo!
