Koliko god stajala tvrdnja da su čuda 'posljedica' nevjere naroda, toliko ovaj put moramo ustvrditi da je današnje Isusovo čudo ipak uzrok, a ne posljedica, života mnogih.
Kako prići čovjeku, kako mu iskazati ljubav, kako ga podignuti iz njegova svakodnevnoga jada ili jednostavno monotonoga života? Isus hrani! Ako to prereknemo rječnikom pashalnoga događaja, tada Isus daje sebe, razdjeljuje se u ljubavi. Prije svoga predanja on čini čudo iz današnjega evanđelja koje je slika svega što slijedi. Mi smo često začuđeni nedjelotvornošću vlastitoga pomaganja potrebnima, iako smo, prema vlastitome uvjerenju, uložili vlastiti maksimum. Očito nešto nedostaje?! Naša je logika u dijeljenju, a Isusova u umnažanju. Logično, on je Bog pa može umnožiti! No, nismo ni mi baš nemoćni. Nije ovdje stvar u umnažanju na način stvaranja većega broja nečega iz manjega, nego u razdavanju vlastitoga 'malo' u ljubavi. Ne smijemo se zanositi i misliti da ćemo lako nahraniti gladne u Africi, ali ne smijemo ni skrštenih ruku očajavajući sjediti i promatrati iz vlastite samodostatnosti bijedu brata kraj sebe. Mnogo i često uzdišemo gledajući bijedu i glad, bolesne..., na televiziji, a u širokom krugu zaobilazimo 'odrpance' i 'sirotinju' na koju nailazimo svaki dan. Gdje je sada (tada) naša logika dijeljenja? Umnažati ne možemo, ali zašto barem ne dijelimo? Odgovor bi zacijelo bio u našoj vlastitoj sebičnosti koja, ipak, nije neizlječiva. Tek kada svesrdno dijelimo ne misleći na sebe otvaramo put Bogu da umnaža. Ne kao da bi on bio nemoćan bez nas djelovati, već upravo kroz nas djelujući, jer kako mi u bratu kraj sebe vidimo Boga, tako smo i mi 'oruđe' kojim Bog umnaža ljubav u svijetu. Netko reče da smo mi ljudi anđeli s jednim krilom i da možemo letjeti samo zagrljeni! To je dijeljenje, davanje, i ne smijemo ga isključivo shvatiti u materijalnome smislu! Iako je blaženije primati nego davati, moramo često biti zahvalni Bogu što imamo i dijeleći opet nemamo, te tako kušamo dvostruku slast; radosna darivatelj i onoga koji slobodan od svega može primati.
Najuzvišeniji primjer davanja za drugoga ostavio nam je Krist u euharistiji dajući se za nas. Materijalno gledano kruh je malo, a ipak neizmjerno mnogo za život. Isus je istu stvar učinio i na Galilejskome moru. Najosnovnijim namirnicama utažio je glad mnogima. Isto čini i danas na nama otajstven način. Svetom razmjenom i mi kao zajednica postajemo 'objekti' pretvorbe u njegovo tijelo. To je uloga Crkve; nikako ne biti mala i tiha skupina, nego životvorna snaga svijeta. Mi trebamo Tijelom hraniti umornoga čovjeka, nositi mu i materijalnu, ali još više duhovnu hranu. Tako se razdajući i priznajući primat Duha i Darovanoga koji dariva doista ćemo biti i sol i svjetlo i hrana svijeta. Razdajući bez zadrške osjetit ćemo sladak okus preostalih ulomaka zahvalnosti potrebitih i Božje blizine koja umnažajući dariva.
Najuzvišeniji primjer davanja za drugoga ostavio nam je Krist u euharistiji dajući se za nas. Materijalno gledano kruh je malo, a ipak neizmjerno mnogo za život. Isus je istu stvar učinio i na Galilejskome moru. Najosnovnijim namirnicama utažio je glad mnogima. Isto čini i danas na nama otajstven način. Svetom razmjenom i mi kao zajednica postajemo 'objekti' pretvorbe u njegovo tijelo. To je uloga Crkve; nikako ne biti mala i tiha skupina, nego životvorna snaga svijeta. Mi trebamo Tijelom hraniti umornoga čovjeka, nositi mu i materijalnu, ali još više duhovnu hranu. Tako se razdajući i priznajući primat Duha i Darovanoga koji dariva doista ćemo biti i sol i svjetlo i hrana svijeta. Razdajući bez zadrške osjetit ćemo sladak okus preostalih ulomaka zahvalnosti potrebitih i Božje blizine koja umnažajući dariva.
