Bacajući površan pogled na današnje Evanđelje, u oko mi je upala slijedeća rečenica: "Dođe riječ Božja Ivanu u pustinji…" Ne bih razmišljao ovaj put ni o riječi Božjoj (u datom kontekstu) ni o Ivanu nego o pustinji.
Pustinja nije praznina nego mjesto čišćenja, mjesto oslobađanja od suvišnog. To je mjesto odbacivanja svega onoga što nas sputava da se susretnemo sa sobom, s korijenom svoje egzistencije. Iako nam se ponekad čini kako je pustinja iseljena stvarima, ljudima, pa i Bogom, tek u njoj osjetimo što nam je što i tko nam je tko. Tek tada možemo pogledati u svoju nutrinu. Pustinja je izraz neutažive žeđi za nebeskom kišom, za susretom s dragim licem koje smiruje sve naše krhke pokrete, isprekidane rečenice, uzavrelu dušu. Pustinja je čežnja za najjačom zaštitom.
Nijedna se pustinja ne prelazi u kratkom dahu. U brzini se ne može otkriti njezino blago. Isto kao što ljude ne možemo na brzinu upoznati. Za sve treba vremena. I strpljivosti. Negdje u pustinji postoji oaza natopljena vodom strpljenja i iščekivanja susreta s nenadanim Bogom. Ali ponekad zaista nedostaje strpljivosti… Na drugim mjestima tražimo davno izgubljeni mir za kojim naša duša čezne kao izgubljeni i žedni siromah za kapljom hladne vode. Svjesni svoje ogoljele duše opet odgađamo novi početak. Svoje obraćenje ostavljamo za neka bolja vremena, ali opet ne shvaćamo da su i promjene s godinama sve teže i teže. U ovom milosnom vremenu svi smo pozvani da posijemo novo sjeme u svoj život. U vremenu smo došašća. Ne bi bilo zgorega da se u užurbanosti i buci trčanja, spremanja i darivanja barem na trenutak spustimo u vlastitu pustinju, da se osvježimo u oazi osobnog susreta s Bogom.
Po uzoru na Franju Asiškog, čovjeka kojeg bih trebao (obratiti pozornost na kondicional) nasljedovati, trebam ući u pustinju osame vlastitosti, molitve i šutnje prepoznavanja onog bitnog. Najljepše riječi i najiskrenije molitve dolaze iz šutnje, najdragocjenije svjetlo iz mrklog tunela, a najbolji život iz obraćenja.
Gospodine, predaleko sam od tebe da ti se približim, da misleći na tebe živim za druge te se tako ostvarim. Sebičan sam i uzaludan. Znam da ti nisam dostojan ni ime izgovoriti, ali ipak me uzmi, molim te, da i ja budem od neke koristi za tvoje kraljevstvo.
Nijedna se pustinja ne prelazi u kratkom dahu. U brzini se ne može otkriti njezino blago. Isto kao što ljude ne možemo na brzinu upoznati. Za sve treba vremena. I strpljivosti. Negdje u pustinji postoji oaza natopljena vodom strpljenja i iščekivanja susreta s nenadanim Bogom. Ali ponekad zaista nedostaje strpljivosti… Na drugim mjestima tražimo davno izgubljeni mir za kojim naša duša čezne kao izgubljeni i žedni siromah za kapljom hladne vode. Svjesni svoje ogoljele duše opet odgađamo novi početak. Svoje obraćenje ostavljamo za neka bolja vremena, ali opet ne shvaćamo da su i promjene s godinama sve teže i teže. U ovom milosnom vremenu svi smo pozvani da posijemo novo sjeme u svoj život. U vremenu smo došašća. Ne bi bilo zgorega da se u užurbanosti i buci trčanja, spremanja i darivanja barem na trenutak spustimo u vlastitu pustinju, da se osvježimo u oazi osobnog susreta s Bogom.
Po uzoru na Franju Asiškog, čovjeka kojeg bih trebao (obratiti pozornost na kondicional) nasljedovati, trebam ući u pustinju osame vlastitosti, molitve i šutnje prepoznavanja onog bitnog. Najljepše riječi i najiskrenije molitve dolaze iz šutnje, najdragocjenije svjetlo iz mrklog tunela, a najbolji život iz obraćenja.
Gospodine, predaleko sam od tebe da ti se približim, da misleći na tebe živim za druge te se tako ostvarim. Sebičan sam i uzaludan. Znam da ti nisam dostojan ni ime izgovoriti, ali ipak me uzmi, molim te, da i ja budem od neke koristi za tvoje kraljevstvo.
