Odazovimo se!

Marko događaj današnjeg evanđelja smješta na obalu Galilejskog mora. Tamo je Isus propovijedao Evanđelje Božje: "Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju".

Nakon ovoga općeg poziva, upućenog svima, riječ je o pozivu koji Isus upućuje naspram dva para braće da ga nasljeduju. Prvi par su Šimun i Andrija, a drugi Jakov i Ivan – sinovi Zebedejevi.

Zanimljivo je primijetiti u Markovu evanđelju to područje uz Galilejsko more. Na drugom mjestu Marko kaže: Isus se s učenicima povuče k moru. Za njim je išao silan svijet iz Galileje i iz Judeje, iz Jeruzalema, iz Idumeje, iz Transjordanije i iz okolice Tira i Sidona-silno je mnoštvo čulo što čini i nagrnulo k njemu (3,7-8). Ovdje su, dakle, nabrojani židovski krajevi, ali i oni nežidovski - Galilejsko more je odjedanput postalo okupljalište silnog mnoštva, Židova i ne-židova koji su dolazili Isusu, postalo je mjesto javnog Isusova djelovanja.

Isusova aktivnost, već na samom početku ne svodi se samo na židovski narod nego i na ne-židove. Njegovo djelovanje u naviještanju Evanđelja Božjeg u ulozi spasenja (približilo se kraljevstvo Božje) ne dodiruje samo Židove nego sve ljude.

Isus vidi ljude koji ribare u vodi. Taj je prizor ribarenja bio uobičajen na Galilejskom moru. Isus, dakle, nije vidio ništa neobično. Čujemo i imena: Šimun - židovsko ime, Andrija - grčko. Ništa neobično. Ali se opet želi naglasiti općespasenjska ponuda koju je Isus želio ostvariti u Galileji. Isus je došao radi svih ljudi.

I reče im Isus: "Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi“. Isus ne obećava med i mlijeko, on kaže učinit ću vas, što bi značilo jedan proces postajanja - istina, inicijativa polazi od Isusa, ali nemoguće ju je ispuniti bez pristanka i volje za nasljedovanjem i, dakako, vjere.
"Odmah ostaviše mreže i pođoše za njim“- Šimun i Andrija ništa ne govore, ništa ne odgovaraju, nego ostavljaju ono što im je zapravo bilo izvor života. Bijahu ribari, za tu aktivnost bila je vezana njihova egzistencija. Napustili su svoj prijašnji način života koji je bio vezan uz ribarenje. Interesantno je da u tom trenutku nema nikakvog dijaloga nego se poziv ostvaruje bespogovorno. Oni ništa ne pitaju, ne postavljaju uvjete, naprosto mu vjeruju i kreću za njim.

"Stupivši malo naprijed ugleda Jakova i Ivana“. Oni su bili u lađi, krpali su mreže, ni to nije ništa neuobičajeno, samo se čini da su bili imućniji od Šimuna i Andrije jer su imali lađu i nadničare. "Odmah pozva i njih“ - Isus im ništa drugo ne govori. Izričito je rečeno da oni ostavljaju i oca Zebedeja. Povežimo s ovim Petrova pitanje upućeno Isusu – što ćemo mi dobiti što smo sve ostavili i pošli za tobom? (usp. Mk 10,28), kao i Isusov odgovor: "Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi sve što ima poradi mene i evanđelja, a da ne bi sada primio stostruko" (usp. Mk 10, 29-30)

Pokušajmo današnju Riječ Božju primijeniti na sebe i na konkretnu situaciju u kojoj se sada nalazimo. Prvi korak smo (nadam se) već napravili. Bili smo na svetoj misi, čuli smo Isusov poziv. Dopustite da se zapitam jesmo li uopće čuli ove Riječi, ili smo ipak pomislili da smo ih dosad i previše puta čuli. Uvjereni da ih poznajemo, jesmo li promatrali kako je osoba ispred nas bila počešljana i tom mišlju odneseni prečuli ono "Riječ Gospodnja“? Ljudi su iz dalekih gradova dolazili čuti Isusa, i mi smo došli i stvarno sad ne bi imalo smisla prečuti ga. Možda baš tebe i mene želi danas pozvati imenom. Jesmo li spremni odmah ostaviti sve i odazvati se? Možda to neće biti toliko radikalan poziv kao ovoj braći iz evanđelja. Moguće je da će nas pozvati na ljubav, suosjećanje s potrebnima, običnu malu gestu pažnje... Možda nas želi pozvati na mir, duševni, nutarnji mir. Ima li išta vrjednije od toga mira i osjećaja sigurnosti? Svojim mirom svjedočiti ljubav kojom smo ljubljeni. Ostati miran u svakoj situaciji ma koliko ona bila bolna, nepravedna, provocirajuća i sve to prikazati Bogu. Vjerovati da će On sve okrenuti na dobro – to je odlika nas kršćana. Tiho, u dubini svoga srca povjeriti Isusu sve ljude, stvari, probleme, sve ono što nas rastresa i povjerovati.

Nemojmo se bojati Isusova poziva na nasljedovanje. Svaki dan smo pozvani na život u Istini, svako jutro kad otvorimo oči odazvali smo se. Ali koliko smo vjerni tom odazivu kroz dan? Navečer kad legnemo i pitamo se jesmo li živjeli svoj odaziv tokom dana, što možemo odgovoriti? Svatko tko kaže da nije pozvan, taj ili bježi od Isusa ili glumi da je gluh. Isusov poziv nemoguće je prečuti, ali vrlo ga je lako ignorirati.

O kad bi samo znali koliko nam dobro Isus želi! Što to ima u ljudima da žele jedno, a čine drugo!? Učenici su se odazvali i život ribara zamijenili životom apostola. Naš odaziv značio bi crno-bijeli sumorni život, opterećen umorom, zavidnošću i možda mržnjom zamijeniti životom u boji, u ljubavi, sitnicama koje će uljepšati svijet i razveseliti ljude oko nas, pa se možda i oni zapitaju tko je taj koji nas čini vedrima. Kako bi bilo lijepo kad bi svi bili sretni! Kad bi se svi odazvali i bili jedno! O, kad bi znali čuti i ljubiti...