Vjera je ovisnost… ne možeš se skinuti s nje! – Tonči Huljić o obraćenju, molitvi i prvoj pop-misi u povijesti (I. dio)

Svi znamo za ekscentričnoga glazbenika odjevenog u ekstravagantna odijela čudnoga kroja, a još čudnijeg kolorita. Melodije toga Dalmatinca bez iznimke su preplavile cijele dvije generacije. I danas, dok prelijećemo radiopostaje ili nasumično slušamo Spotify, gotovo je nemoguće da nam uho ne okrzne barem nešto napisano njegovom rukom. Radio je sve – od „vrabaca i komaraca” do najslušanijih i najprodavanijih crossovera u svijetu. No, taj Splićanin nije samo kreator mladih zvijezda ili čuveni marketinški majstor… on je prije svega umjetnik kojega obilježava bodulski temperament i velovaroška dobrota sparena s vrckavom opuštenošću. Mnogi vide i poznaju tu njegovu stranu, ali se ipak rijetko ističe njegov pobožni duh, stvaranje duhovne glazbe, filozofsko-religiozno promišljanje te egzistencijalni strahovi. Ovaj intervju, podijeljen u dva dijela, barem na trenutak sklanja zastor blještavoga uspjeha i pompozne teatralnosti te otkriva nepatvoreno lice našega Huljića.

Tonči, iza tebe su desetljeća nevjerojatne karijere, stotine hitova o ljubavi, životu, radostima i gubicima uz koje su odrastale brojne generacije. Surađivao si s najvećim estradnim imenima, od Graše, Doris, Olivera, Čolića… No mene zanima nešto drugo… Kako to da si usred neviđenog komercijalnog uspjeha i slave, odjednom napravio neočekivani zaokret, odnosno sjeo i napisao pop-misu. Što se prelomilo u tebi da si odjednom osjetio snažno nagnuće zakoračiti u svijet sakralne glazbe?

Jednostavno mi je dodijalo pisati ove “normalne” pjesme. Kao i svaki čovjek, do kraja života trebam učiti i s novim se mučiti. A što je veći izazov, ja sam na njega lakomiji. Više nije riječ ni o novcu, ni o slavi – ili bilo čemu sličnome. Ovdje je riječ o izazovu i želji da me taj izazov iskleše. Mislim da sam iz nutrine uspio iznjedriti dobro djelo. Također mi je drago što je Misa prikazana u Vatikanu i službeno arhivirana sa svom papirologijom. Tu postoji jedan zanimljiv detalj… Kada sam kardinalu, koji je zadužen za sakralnu glazbu, poslao pop-misu, on je bio oduševljen i odmah dao zeleno svjetlo. Ali… problem je bio u tome što sam to poslao s razlogom da čujem njegovo mišljenje, kako bih dobio odgovor idem li u dobrom smjeru. No, on to nije tako shvatio, tako da Misa koja je u arhivima nije original, nego demo-verzija. Također, Misu Mediteranu snimam nanovo, s nekim novim razmišljanjem.

U kojem je razdoblju uopće nastajala i kako si je uspio tehnički složiti, jer je jasno da tako kompleksna forma sigurno zahtjeva konzultiranja sa stručnjacima?

Pa, u onom turobnom vremenu u kojem smo se svi našli – tijekom korone, jednostavno sam osjetio nadahnuće da moram sjesti i pisati Misu. Mogu ti reći da sam uživao u tome. Ali ni to nije bilo jednostavno… Susreti su bili strogo ograničeni. Tako sam svu komunikaciju vodio preko mobitela, najviše s don Šimom Marovićem, kapelnikom u Sv. Duje. On je napisao stotine duhovnih pjesama i završio Papinski institut za svetu glazbu (Sikstinu) u Rimu. Puno mi je pomagao – naročito oko katoličkog poimanja mise, ali i sakralne glazbe uopće.

Koliko mi je poznato, ovo je prva takva misa u povijesti? Što ti je zapravo bio krajnji cilj, misliš li da će zaživjeti u liturgiji?

U pravu si, ne postoji. To je prva pop-misa u svijetu. Doduše, postoji rock-misa koju je napisao Leonard Bernstein u čast Johnu F. Kennedyju, ali pop-misu nitko nije napisao. Jako mi je drago što je to urodilo plodom i siguran sam da na tome neću stati. Po mom mišljenju, nije smisao skladbe da bude moje zrcalo u kojem ću se sebi diviti, a pogotovo da se skladana misa svede na to. Mislim da se treba suživjeti s društvom, kako bi bila izvođena i živa. Dobro, možda netko ne bi izvodio cijelu zbog vlastitih afiniteta, ali sam uvjeren da postoje dijelovi, pogotovo Gloria, koji bi itekako mogli naći svoje mjesto u euharistiji. Siguran sam u to!

Misa je odjeknula… to je sigurno, poznajem dosta ljudi – kako laika, tako i svećenika koji su je slušali, dosta njih čak i uživo. Usprkos tome, ipak mislim da mnogi ne poznaju Tončijevo stvaralaštvo u cjelovitosti. Što bi rekao na to?

Moram priznati da je moj najveći problem zapravo u tome što se previše istegnem u radu, i ponekad idem preširoko. No ljudi prvenstveno znaju moje popularne hrvatske pjesme, a samo poneki pročačkaju i vide što sam radio na globalnoj razini. Neko sam vrijeme bio čak prvi na Billboardu, stvarao sam skladbe od prve do šeste pozicije za Maksima Mrvicu, pisao sam za gudačke kvartete Bond i Wild. Bilo je još toga, ali to su možda bili moji najveći svjetski glazbeni radovi.

U kojem je okruženju nastajalo sve to? Kako si uspijevao istovremeno skladati tako golemu količinu glazbe žonglirajući s potpuno različitim žanrovima?

Za to mi je bio pogodan život u Londonu. Tamo sam, u jednom razdoblju  uspijevao sve to stvarati. Sada ne znam je li to bila greška ili ne. Ali s druge strane sam Bog zna što bi danas bilo s obitelji Huljić da sam ostao za stalno živjeti u Londonu. No s druge strane mi je ostao u srcu… Ali volim ga samo na tri, četiri dana. Tomu je tako, jer sebe ne vidim u stalnoj vrevi po kojoj pada neprestana kiša. Mislim… Dalmatinac sam! Moram biti uz obalu da bih stvarao glazbu. Tamošnji stil života, koji mi je bio nametnut: biti stalno u studiju i kontrolirati što rade svi oni koji snimaju moje pjesme, i to od 11 ujutro do 7 navečer. Primjerice, da se klupko života odmotalo drugačije, i da sam recimo radio u nekoj tvrtki, vjerojatno bih u kratkom roku osnovao svoju; nikada ne bih htio samo odrađivati radno vrijeme u tuđoj.

Iz kojeg izvora crpiš toliko nadahnuća? Pretpostavljam da se nešto dugo taložilo u tebi, prije nego što je eruptiralo kroz Misu i duhovnu glazbu… Ovo vjerujem sve zanima: Kako je i kada počeo  tvoj osobni put prema Transcendentnome?

Vidi… sada imam 65 godina, a tek prije nekih 16, 17 godina počeo sam svako jutro odlaziti na misu. Možda zvuči naivno i smiješno, ali jednostavno više nisam znao što bih sa sobom. To se ticalo moje egzistencije. Tako je polako počinjalo moje koketiranje s vjerom, isprva onako izdaleka. Počeo sam čitati Bibliju, to me počelo fascinirati. Ali, ubrzo sam počeo primjećivati da nikako nisam mogao ostati koncentriran, a ni skrušen. Bio sam uporan u tome… Pokušavao sam ponovno i polako počeo ponirati u sve to. U početku me jako mučilo traženje doslovne logike i preciznog vremenskog slijeda u Bibliji. Ali to tako ne funkcionira. Ako te neke postulate koji su tamo navedeni uzmeš zdravo za gotovo i pokušaš ih doslovno shvatiti, odmah upadaš u problem. Ako ideš matematički zbrajati koliko je godina prošlo između Adama, Eve i Krista, stvari već u startu ne štimaju. Ali onda kažeš sebi: recimo da ljudi u to vrijeme uopće nisu znali brojati. Ili, neka i jesu znali, koga briga. Za mene nova povijest – povijest spasenja počinje prije 2000 godina i to jednostavno tako prihvatiš.

Što ti vjera znači danas, u praksi? Kad splasne onaj početni entuzijazam, kako izgleda taj tvoj svakodnevni “klič i ples” s Bogom?

Kada dublje uđeš u vjeru, sve te stvari koje poslije doživljavaš poprimaju sasvim drugo značenje. Volim reći da je vjera ovisnost, ne možeš se skinuti s nje. Pokušaj ako možeš! Jednostavno uđe u svaku poru čovjekova bića. Svaki dan obavezno u danu odvojim sat vremena za molitvu. Onaj mir, koji osjetiš u tim trenucima, prije nego što te dan povuče za sobom u svoje obveze je nevjerojatan. S vremenom se svaki dan pomalo “ljuštiš”, polako otpada onaj početni otpor. A ima otpora! Ideš na misu, a zapravo mi se ponekad ni ne da. Treba biti iskren prema tome. Vjerujem da ima dana kada i svećenik dođe slaviti misu, a da mu se ni ne da; možda čovjek ne zna što bi više novo rekao o temi o kojoj propovijeda godinama. Po meni je sve to vrlo ljudski. Ja mislim da Bog voli slabe. Ovo je moja logika – što si Mu bliži, to si slabiji i ranjiviji te zbog toga Njega potrebniji! Ali s druge strane, čovjeka kušnje i napasti više pogađaju, prvenstveno jer vidi više. Ima jedna priča o Padru Piju koja kaže: „Svi mi tražimo mir, ali kad smo predugo u miru, mislim da je lažan i da se pomalo počnemo uvjeravati da smo samodostatni.“ Rekao bih u šali da to znači da su od tebe digli ruke i Bog i đavao. Ima neke logike u tome.

Kada već govoriš o napastima i lažnom miru… Osjetiš li protivljenja na vlastitoj koži kad prioneš raditi na duhovnoj glazbi? Uzvraća li ‘druga strana’ udarac?

Svakako! I drago mi je zbog toga. Mislim da to ponekad znači da sam na dobrom putu. Kad god krenem raditi stvari koje se tiču duhovne glazbe – kao na primjer ovu himnu za Padra Pija koju sada pripremamo kako bismo Misu izveli u San Giovanni Rotondu i organizirali hodočašće u listopadu – i čim se te stvari pokrenu, čovjek automatski postaje izložen preprekama, napadima i strahu. Spominjao sam ti onaj tehnički kvar i sve ostale napade… Primjerice, pet sati prije izvođenja mise u Zagrebu izvođaču je umrla majka. Nadalje, dok smo radili himnu za Padra Pija i taman završili demo-snimku – pokvario mi se laptop jer se po njemu prolio sok. I to baš u trenutku kad je na njemu bila upravo završena misa. Nerado se sjećam toga… To je bio mjesec i pol dana turobnog posla i onda, kad smo mislili da smo gotovi, kompjuter crkne. Srećom, bila je korona, pa ekipa u Zagrebu nije imala drugog posla nego spašavati te podatke. Poslali smo ga u Zagreb u vrijeme kad su autobusi jedva i vozili. I zamisli… nakon što su stručnjaci punih 15 dana kopali po disku, uspjeli su spasiti… Ali samo misu! Ništa drugo, nego samo misu! Ima tu još dosta događaja, ali neću sada previše o tome. Moram naglasiti da se takve stvari ne događaju kada radim komercijalnu glazbu. No još bih naveo nešto što se odvilo kasnije, a događaj je vezan uz rad na himni za Padra Pija. Uglavnom, pukla je cijev od vode i preko noći nam se potopio cijeli studio. Nekomu bi to bilo dovoljno da se preplaši, digne ruke i više nikada ne radi taj duhovni dio posla.

Radiš himnu u čast poznatog, ali i omiljenog sveca cijele Crkve. Otkud u cijeloj priči baš Padre Pio? Što te povezalo s njim?

On je svetac većine ljudi koje ja poznajem, onih koji su mi bliski na nekoj razini. Jednostavno, u mojem životu bilo je određenih poruka koje je trebalo znati pročitati. Čini mi se da sam s vremenom počeo jako dobro čitati te „znakove pored puta“. Moja povezanost s njim rezultat je upravo takvih znakova. U to sam siguran! Ta priča s Padrom Pijom je krenula mojim putovanjem u Italiju početkom siječnja ove godine. Potpuno sam se prepustio tome. Spomenuo bih samo neke zanimljive događaje i susrete. Vjekoslava i ja dolazimo u San Giovanni Rotondo na hodočašće i sastanke u vezi sa skladbom za Padra Pija. Naručili smo taksi i nakon tri dana saznali smo da je čovjek koji nas je vozio duhovno dijete Padra Pija. Taj svetac je imao brojnu duhovnu djecu o kojoj se brinuo za života. Još je zanimljivije to da je otac toga taksista bio njegov osobni vozač.

Filmski scenarij… Sigurno je taj taksist otkrio dosta toga o njemu što te potpuno zaintrigiralo!?

Dosta toga… ali posebno priča koju nam je taj taksist kasnije ispričao. Riječ je o bolnici koju je izgradio Padre Pio. Ne znam koliko je to poznato, ali uza sve obveze, molitve, ispovijedi i duhovne razgovore, uspio je voditi izgradnju tada najveće i najmodernije bolnice u Italiji. Navodi kako je to mjesto postalo veliko okupljalište hodočasnika, zapravo nešto kao Međugorje. Nekada nepoznato mjestašce, sada je poznato hodočašničko mjesto, i to upravo zbog Padra Pija. Crkveni su krugovi pomalo zazirali od njega i njegovih natprirodnih sposobnosti, ali bio je nevjerojatno omiljen među poznatim osobama. Pričao nam je kako nije bilo poznate osobe koja tada nije dolazila Padru Piju, a on bi ih često kudio zbog načina na koji žive, čak i prije nego što bi išta rekli, jer je svima jasno vidio u dušu.

Što te točno u njegovu liku i djelu toliko fasciniralo da si se do kraja uživio u cijelu priču?

Ukratko, sve! Događaje su mi prepričavali ljudi s kojima je bio povezan, tako da sam se mogao do kraja uživjeti u priču. To su mi bile svojevrsne duhovne vježbe. Zanimljivo je i to kako su radnici bili zadivljeni upornošću toga sveca. Govorili su kako je svaki dan nadzirao radove na bolnici. Ali… Veliko ali! Otac onoga taksista kojeg sam već spomenuo… dakle, osobni vozač Padre Pia tvrdio je: „On nikada nigdje nije išao bez mene, a ja sam ga na to gradilište odvezao samo tri puta.” To znači da je imao dar bilokacije – bio je tamo u ispovjedaonici ili ćeliji, a s druge je strane istovremeno pazio na radnike.

Ostavimo li na trenutak po strani čuda i fenomene koji su izvanredni i potrebni Božji darovi, ali koji ponekad mogu zasjeniti samu bit. Radije bih upitao, koji je razgovor prodro duboko kroz slojeve tvoga bića i ostavio najdublji, transformirajući trag?

Pa, riječ je o jednom nevjerojatnom dojmu… Neki će to nazvati koincidencijom, drugi Božjom providnošću ili odabirom. Ja bih rekao da je ovo drugo. Padre Pio je zaređen već s dvadeset i tri godine jer se očekivalo da će, zbog krhkog zdravlja, preživjeti  još samo nekoliko mjeseci. Kako je već od pete godine života bio potpuno posvećen Bogu, jasno je da je bio odabran još kao dijete. Ja sam, recimo, s druge strane jedna od onih zalutalih ovčica koje Bog, slobodno bih rekao – rado voli. I baš u toj ljubavi me i traži… Tražio je i našao me; stavio me na rame i unio u ovčinjak. Baš mi je to i danas neshvatljivo… Ta jednaka ljubav prema meni, koji sam živio kako sam živio pa se lupio te neke stvari shvatio, i prema jednom čovjeku, koji je svaki trenutak života posvetio Njemu. To me ne prestaje oduševljavati… Duboko u srcu vjerujem da je tako!

Spomenuo si taj osjećaj odabranosti… Što misliš, koja je tvoja zadaća u svemu ovome? Za koji dio te Bog konkretno ‘odredio’?

Ne znam. Bio bih strašno umišljen kad bih rekao da je baš mene izabrao za nešto epohalno. Ali duboko vjerujem da darovi i talenti koje Bog daje svakome od nas – bez obzira na to jesi li keramičar, parketar, doktor, pisac ili skladatelj – dolaze s određenom nakanom. Nismo svi za sve, ali možemo u svemu što radimo iz dana u dan mijenjati svijet; tako što ćemo svi u tome što radimo od sebe davati SVE. Baš se u tome vidi naš odnos prema radu, ali i prema drugima. Osim toga, ja se prema svemu tome osjećam dužnim jer je glazba mojem životu dala više ljepote nego ja njoj. Svakako da to nije lijepa bajka mirnog i sretnog odnosa do kraja života, jer postoji netko tko ipak sve to ima i nadilazi, a onda taj isti sve to i daje. Iz tog razloga ja prema talentima koje mi je On dao osjećam veliku obvezu i odgovornost. Imam svakodnevni osjećaj da Mu trebam uzvratiti. Ne vidim kako bih mu se drugačije zahvalio osim otvoriti i izrezbariti taj dar te mu ga u zahvalnosti vratiti. Na to me potiču djela ljudi koji su napravili najveće stvari u povijesti glazbe, mojih najdražih skladatelja: Mozarta, Beethovena, Čajkovskog i Puccinija.

Već si mi spominjao kako u molitvama imaš tu četvoricu velikana. No, želio bih razjasniti jedan detalj: moliš li se za njih ili njima? I zašto? Ti genijalci su bili obremenjeni tragičnim sudbinama…

Za njih, da, molim se za njih. Jasno, imali su grozne živote. Objektivno, živjeli su pod neviđenim psihičkim i duševnim opterećenjem. Kad bih imao priliku birati s kime bih se od njih družio, to bi sigurno bila dvojica – Puccini i Mozart. Bili su prave bekrije! Uživao bih u tom društvu. Puccini je doduše doživio veliku slavu za života, ali ga je Bog uzeo upravo u jeku najveće slave i to zbog raka grla, jer je tada pušenje postalo jako moderno. Zanimljivo je kako nitko od njih (osim Beethovena) nije završio svoje kapitalno djelo. Beethoven je već s 28. godina dobio „po ušima” – počeo je gubiti sluh. Tek kada je potpuno oglušio, napisao je Odu radosti. Mislim da je razlog tome što više nije imao nikakvih vanjskih smetnji. Ostala je samo glazba, jer sve oko njega je utihnulo. Tek je tada dobio potpuno otvoren kanal prema Bogu!

Nedavno sam čuo jedno zanimljivo razmišljanje: „Pitanje je jesu li glazba, slikanje, pisanje… i sve ostale vještine više blagoslov ili prokletstvo.” Slažeš li se s tim mišljenjem? Koliko je kompozitorski dar blagoslov, a koliko „prokletstvo”?

Pa, složio bih se djelomično. Razumijem o čemu je riječ, ali bolje bi bilo upotrijebiti termin odgovornost pred Bogom. Jer taj je dar, ukupno uzevši, velik blagoslov. Ali, kako sam već rekao – i odgovornost je. To mi često stvara teret, jer taj upitnik pun briga moram stalno tegliti na leđima. I vjeruj mi da me stalno žulja – i danju i noću. Zbog toga kao da uopće nisi u ovome svijetu jer moraš paralelno pratiti sve. Pa recimo, ako negdje svira glazba… Evo, namjerno sam odabrao ovo mjesto za intervju jer ovdje nikad ne puštaju glazbu. Da ovdje nešto svira, nedostajalo bi me pola… Jedno uho bi slušalo tebe, drugo glazbu. Puno bih više upijao ono što se događa sa strane, odnosno u notama. Ali to stvara jedan stalan nemir u čovjeku. Nikad kao u posljednje vrijeme nisu mi melodije toliko dolazile u san. Nažalost, počeli su mi se javljati i neki snovi koje prije uopće nisam sanjao. Sve je počelo prije godinu ili godinu i pol. Prije uopće nisam sanjao: zaspao bih, dogodio bi se neki time-lapse, otvorio bih oči i već bi osvanuo drugi dan. Bio bih pritom odmoran ili nenaspavan, ovisno o situaciji, ali nisam sanjao! No zahvalan sam Bogu što se stvar promijenila. Mislim da se trebamo više pozabaviti snovima. Jako su važni! Puno se više duhovno bogatim otkad je provreo taj izvor.

Nastavit će se…