Umjetna inteligencija glazbi pristupa logikom, a ne dušom, i tu cijela priča završava! – Tonči Huljić o tjeskobama, Instagram pozerima, nadahnućima i obiteljskim odnosima (II. dio)

Pred vama je drugi dio razgovora s Tončijem. Nakon što je u prvom dijelu govorio o vlastitom putu prema duhovnosti, u nastavku nam otkriva detalje novog glazbeno-scenskog spektakla o Getsemaniju te iskreno progovara o tjeskobi, svakodnevnoj molitvi, borbi s nadahnućem i obiteljskim odnosima.

Ne mogu preskočiti ono o čemu se već naveliko šuška. Hvataš se u koštac s temom koju su obrađivali velemajstori poput Bacha, Beethovena, Palestrine… Otkud potreba da se baciš u tako tešku i mučnu priču?

Razumijem, pitaš me o Getsemaniju. Vjeruj da mi uopće nije jasno što točno želim postići. Skladanje mi dobro ide, ali još ne znam kamo me vodi. Dobro, ovo možda zvuči potpuno apsurdno, ali znam što govorim. Sve mi to stvara potpuni kaos, do te mjere da me trenutno ništa drugo ne zanima u životu, sve ostalo odrađujem mehanički. Prvo sam krenuo od ideje da radim klasični oratorij. Međutim, kada danas nekome kažeš da si napisao oratorij sa svjetovnom glazbom i tematikom Getsemanija, ljudi, odmahujući rukom, govore: “A dobro, to je nešto što sigurno ne bih išao gledati.”

Istina, tema Getsemanija do sada se uglavnom sklada na taj način. Netko je s vremena na vrijeme radio varijacije, ali vrtjelo se oko toga. Otkrij nam kako ćeš nas natjerati da to dođemo poslušati!?

Možda pomalo zvuči čudno, ali napravit ću show. Da pojasnim… Riječ je o trenutku koji prikazuje trenutačno najprisutnija stanja u čovječanstvu, a to su depresija i anksioznost. Tome su posebno izloženi mladi ljudi, koji zbog egzistencijalnih kriza vape za Kristom i pristupaju vjeri. To je danas možda jedini način da privučeš i šokiraš modernog čovjeka. Pozoveš ih na spektakl, ponudiš im nešto vizualno potpuno neočekivano, i tek ih onda kroz umjetnički šok potakneš da se poistovjete s Njim. Trebat će mi neko vrijeme da složim taj mozaik do kraja, ali cijeli kostur već imam. Želim ljudima osvijestiti sljedeće: ako si anksiozan, u tjeskobi, u strahu i ne znaš što ti donosi sutra – izolacija, samoozljeđivanje ili, ne daj Bože, pokušaj samoubojstva nisu izlaz! Možda ako dođeš pogledati moje djelo i shvatiš: “Čekaj malo, pa Isus je prošao isto što i ja”, On nosi poruku: “Uskrsnut ću ovome svijetu, uskrsnut ću sada!” Njegova muka je bila prava grozota… Zamisli samo što je sve Marija osjećala u tim trenucima. Zato se oko nje vrti dobar dio priče. Zasad mi ide dobro, iako iskreno još ni sam ne znam u što će se taj projekt na kraju pretvoriti. Meni je pomalo smiješno da sam baš ja taj koji sad priča o vjeri, s obzirom na to kako sam u mladosti živio, ali drago mi je, jer zaista mislim da je On od tada transformirao moj mikrosvijet. Sada ću biti grub i reći – možda je vjera dosadniji put, ali je bolji. Baš iz ta dva razloga radim Getsemani. Moram priznati da je to težak posao, jer tražim pravi način i svaki dan mi se neke stvari polako rađaju. Ono što mi je trenutno najveći problem jest jezik. Recimo, Mel Gibson je sada posegnuo za istom knjigom po kojoj radim, onom od Anne Catherine Emmerich, po kojoj je inače radio svoju Pasiju. Međutim, on sad za svoj novi film o uskrsnuću scenarij radi po etiopskoj Bibliji. Na njoj će se temeljiti ovaj novi film o uskrsnuću. Naša Biblija ima 73 knjige, a etiopska ih ima čak 81. Ovo što radim temeljim na katoličkoj Bibliji i zapisima Anne Catherine Emmerich koja se smatra relevantnom, a uza sve to, proglašena je blaženom.

I u Getsemaniju Mariju stavljaš u sam centar. Koliko je njezina uloga općenito važna za tebe osobno i u kojim trenucima najviše osjetiš njezinu snagu?

Odmah ću ti otvoreno reći jednu stvar. Moj život su obilježile važne uloge, a njih uvijek igraju žene. Prvo mjesto zauzima moja majka. Odmah zatim moja supruga. Zatim moja kći, a sada i unuka… Ali u svemu tome posebno mjesto ima moja baka. O njoj se kod nas samo priča, nikad je nisam uspio upoznati jer je umrla. Moja majka je zapravo bila siroče koje su odgojile teta i njezina sestra. Ali usprkos svemu tome, ono što uvijek priznam na ispovijedi jest to da premalo pažnje posvećujem Majci Božjoj. Zašto je to tako, ni sam ne znam. Nekako imam puno dublji i povezaniji odnos s muškim dijelom neba. Ali s druge strane, svaki dan molim zagovor Bezgrešnog Srca Marijina, to mi je jednostavno postala svakodnevna praksa. Ona je treća po redu u mojim molitvama. Ona mi daje pokretačku snagu, budeći onaj nježni dio mene i svakako oblikuje i bistri moj pogled prema čistoći cijeloga bića. Ne samo to… Od nje se učim slušati- osluškivati nutarnje poticaje koji su inače nježni, a ako se ne zanemaruju, čovjeku daju izvanrednu snagu.

Koje su onda te prve dvije molitve kojima započinješ razgovor s Bogom?

Najprije molim posvetu Presvetom Srcu Isusovu. Nakon toga molim Psalam 91. za zaštitu obitelji. Taj psalam posebno molim kada me uhvati neka tjeskoba… i tek onda se posvetim Bezgrešnom Srcu Marijinu. Svoje molitvene trenutke uvijek završavam Litanijama Duhu Svetom. Vjerujem da nas On povezuje, jer Duh Sveti je pravi “radnik”. Prisutan je u svakom trenutku – kako u snazi, tako i u nadahnuću. Bez obzira o kojoj je molitvi riječ, mislim da svaka treba postati razgovor. Tako da ona bira nas, a ne mi nju. Samo se treba prepustiti.

Spomenuo si tu njezinu nježnost koja te pokreće, ali ne treba zanemariti ni njezinu snagu. Kod onih koji su okruživali Isusa sve se moglo trpjeti i razumjeti, ali ne i križ. U tom su trenutku svi zbrisali glavom bez obzira, ostala je samo Ona s nekoliko žena i Ivan. Kakvu sliku njezine snage i boli ti zapravo imaš pred očima dok stvaraš?

Imam vrlo jasnu sliku Njezine snage. Baš je iz tog razloga u mojem “Getsemaniju” prisutna, zapravo, samo je Ona tamo. Gospa je te noći od stravične duševne boli dva puta pala u nesvijest. Njih dvoje bili su duhovno povezani. A kako i ne bi bili?! Pa samo kad zamisliš sliku majke… Majke koja osjeća na koji joj način mrcvare Sina. To je za ljudski um nezamislivo – za svakoga tko je imalo čovjek, tko ima imalo empatije. Također me zanima jesu li ta druga dvojica mangupa i kriminalaca uopće imala majke kraj sebe dok su visjeli na križu? Zanima me kako je svaka od njih doživljavala muku vlastitog sina. Ali radije bih ostao samo na Getsemaniju, jer o njemu ima puno čvrstih, biblijskih i povijesnih ograničenja. A upravo mi ta ograničenja daju veliku mogućnost oblikovati snažnu instrumentalnu glazbu. Nešto slično japanskom kazalištu koje sjajno radi s igrom sjena. Želio bih napraviti jedan veliki multi-art show.

Kada već toliko govorimo o Gospi, planiraš li jednoga dana skladati neku veliku kompozicijsjesti i napraviti neku veliku kompoziciju posvećenu isključivo njoj?

Mislim da Ona ima plan. Vidjet ćemo kako će biti kad mi dođe nadahnuće. Razmišljao sam o tome… Možda nešto na temu: Kako je bilo prolaziti kroz sve to, kako je bilo živjeti s tim djetetom i s tim golemim bremenom. Kako sve to osvijestiti… To je zaista veličanstvena priča. Iako su Gospa i cijela ta biblijska priča već prilično “isforsirane” kroz milijune filmova i serija. Recimo, serija The Chosen je vrlo hrabra, ali zanimljivo je da Isus tamo jako malo govori. Autori su se samo na trenutke usudili biti slobodni, ali nisu Isusu baš previše doktrinarnih pojedinosti stavljali u usta, jer to nije nimalo lako! Nisu ni bitno mijenjali radnju, jer Isus nije Sherlock Holmes ili Hercule Poirot pa da mu možeš izmišljati neki novi zaplet kako god želiš. Kod svjetovnih likova možeš raditi što hoćeš, ali The Chosen je baš pravi primjer primjene pop-kulture na vjeru, zato je i postigao ogroman uspjeh.

Jednom si prilikom spomenuo da te stvaralački nemir zna izvući iz kreveta u gluho doba noći… Čak i s visokom temperaturom sjedaš za klavir kako bi zapisivao note na papir. Stoga ti si skladatelj kojeg mogu ovo pitati: Kako gledaš na inspiraciju? Je li to neki neuhvatljivi ples između nesvjesnog i onoga darovanog “odozgo”, baš kao što su neki genijalci kroz povijest opisivali da su rješenja jednostavno “vidjeli”? Ili je svaka velika kompozicija ipak rezultat krvavog i mukotrpnog rada?

Pa, rekao bih da je spoj toga dvoga. Ovisi u kojem si trenutku uhvatio ideju. Ali nema gore stvari od ove: vidiš cilj, a ne znaš kako doći do njega. Ali postoji i gora stvar! Došao si do cilja, sve je na svom mjestu, sve je izbrušeno kako treba… i na kraju opet ništa ne valja! To je katastrofa! U tom se trenutku pretvorim u najgoreg čovjeka na svijetu. Tada je ludilo pojačano do kraja i u tim trenucima svakome kažem – nemoj me ništa pitati, nemoj me gledati, nemoj me tražiti! Nikome izvana nije jasno o čemu se radi jer sam naizgled napravio sve točno onako kako sam zamislio. A opet, ništa ne valja. Zašto? Zato što je sve napravljeno onako kako sam ja racionalno mislio da treba biti, ali to djelo ne dopire do mene, ne probija moju dušu.

Kad smo kod tog probadanja duše, što je za tebe konačno mjerilo uspjeha realizacije? Je li to uzdah mase koja oduševljeno reagira s tribina ili je presudnija kritika koju čuješ od ljudi kojima vjeruješ?

I ovaj put isti odgovor: “I jedno i drugo”, jer oboje, ako se dobro iskoristi, od presudne je važnosti. Moja misija je da to djelo glasno odjekne i prožme duše. Mislim da ni ja ni bilo koji drugi čovjek nije stvoren za neuspjeh. Iskreno, napisao sam pop-misu da bude popularna – zato se i zove pop- misa! Učinit ću sve da ona to još više bude. Ali ne zato da bih se ja osobno proslavio, nego da to djelo zaživi. Da me se ne shvati pogrešno… Velik dio suvremene duhovne glazbe previše je hermetičan. Baš kao i povijesni oratoriji, ali i skladane mise. To se događalo zbog strogih pravila prema kojima su se skladale mise, a oblikovala skladba. Kako bi izišli iz tih okvira, stari su skladatelji vukli samoglasnike da bi kupili vrijeme u kompoziciji. No nisam to radio, nego sam ciljao na repetitivnost. To je razlika! Rekao sam sebi: “Okej, imam pravo koristiti duh današnjeg vremena”, ali sam i pravilnosti inepravilnosti morao koristiti točno. Svaka rečenica u misi ima svoja liturgijska pravila. Ali kad sam shvatio da mogu ponavljati jednu rečenicu ili dvije riječi, tri, četiri, pa i pet puta – koliko god želim – rekao sam: “Aha… Tu te imam!” To mi je dalo ideju za dalje. Izgledalo je kao da ne znam kamo idem, a zapravo sam itekako znao kuda idem.

Izjavio si da te obitelj “doslovno spasila“. Danas, kada se sve pomalo raspada, kada su svi ludi za nekim pomodnim i hiperlažnim životima, kako Huljićima uspijeva ostati tako normalnima? Kako ti i Vjekoslava preživljavate taj pritisak posla i javnog života?

Mi smo vrlo tradicionalna, pomalo staromodna obitelj, sa svim svojim “priljepcima”. Za početak, ono što mi je najvažnije – mi smo u poslu imali suradnike, ali sve što smo stvorili izniklo je iz obitelji. Također i ljudi koji su ulazili u naš svijet postali su dio njega, jedino nisu s nama dijelili isti dom. Sve je to kod nas teklo prirodno, po nekim nepisanim zakonima.  Evo, baš smo jučer svi bili na obiteljskom ručku. Okupili smo se, dječica su se igrala, sve što je trebalo biti, bilo je tu. Mi ne radimo od toga nikakvu pompu, nismo oni “instagram likovi”. Zgražamo se nad takvim načinom života, nad svim tim pozerima. Nitko mi ne može reći da je taj njihov posao nekakav težak rad. To je zapravo samopustošenje, što bi naš narod rekao “kruh bez motike”. Ta slika lažnog života i sjaja, počevši od samog izgleda pa nadalje… Jednostavno ne razumijem kako se to danas svelo na neki tobože “viši” oblik života. Pretpostavljam da to izvire iz kompleksa manje vrijednosti… Evidentno je da se ta laž smatra potpuno prirodnom. Moj ideal života sigurno nije život klana Kardashian i njima sličnih. To je čisti proizvod medija; nema tu ni rada, ni talenta, jednostavno ničega. To će sigurno doći na naplatu.

Da, naplata i na ovome i na onome svijetu. Ali da se vratimo na Tončija… Govorio si o krizama, slomovima i tome kako te vjera podigla. Ali što je u svim tim teškim trenucima bila ključna karika koja vas je sačuvala da ne prsnete?

Ljubav, razumijevanje i isti osjećaj za životne vrijednosti. Apsolutno razumijevanje oko glazbe, kulture, umjetnosti, odgoja djece – ma svega živoga. Kad sam upoznao Vjekoslavu, u njoj sam to odmah vidio. Postoji ona stara izreka da svaki muškarac zapravo želi da mu žena bude slična majci. Ja sam to kod nje prepoznao u prvih petnaest minuta. A s majkom ti je onako… voliš je ponekad naljutiti, ali jednostavno ne možeš bez nje. To su dva odnosa vrlo slična, ne znam kako bih to drugačije objasnio. Kod nas je jednostavno sve bilo prirodno, i to je to. Mi ne filozofiramo oko toga kao u onim američkim filmovima: “Ajmo sad sjesti i govoriti o ljubavi. Pokušati uskladiti stvari.” Mi naprosto radimo svoj posao i živimo svoj život.

Spominjao si duboki osjećaj duga i snažnu nutarnju potrebu da uzvratiš Stvoritelju za sve darovano. Uz to se neizbježno nameće pitanje o trenutcima kada nas život stjera u kut. Bit ću slobodan pa upitati: u kojem razdoblju života si ostao ležati na podu shrvan neuspjesima? I kako si uspio skupiti krhotine bića, iz boli nešto naučiti i dalje koračati?

Bilo je to negdje 2008., 2009. godine. Čovjek ide nekim “svojim putem”, i dok tako hodi, cijela staza mu je pozlaćena listićima čistoga zlata. Onda odjednom doživiš stravičnu zasjedu i osjetiš nezamislivu bol desetak neprijateljskih strelica. Neću sad govoriti gdje točno, u kojoj zemlji, niti ću spominjati imena, ali to su bile situacije kad su me napadali čak i u Hrvatskom saboru zbog TV produkcije i moga rada na serijama. Ali s druge strane sam jako zahvalan Bogu što sam se uopće uspio iščeprkati i što sam uopće imao snage grčevito se boriti za vlastitu neovisnost. No u tom trenutku sam ostao s ogromnim kreditima koje sam trebao vratiti izdavačkim kućama. Odjednom su nam otkazani već dogovoreni poslovi. Imali smo 20 snimljenih serija za koje je otkazano emitiranje u dvije ili tri države. Sa svih strana sam proživljavao napade. Nikoga nije bilo briga koliko mene to sve košta; gledali su samo kolike su tobože moje zarade, uopće ne ulazeći u prave brojke. A bilo je i onih projekata koji uopće nisu donosili zaradu, nego su donosili čisti gubitak, što nitko nije očekivao. To je bio trenutak kada mi je sve izgledalo potpuno besmisleno i bizarno. Postavljao sam pitanje poput psalmista: “Zašto mi ovo rade?” U tom paničnom grču i silovitom strahu stao sam i pomislio: “Čekaj… možda za ovo postoji neki viši razlog.”

Današnji mladi imaju grozničavu želju za novim i, kako to često nazivaju – “boljim”. S obzirom na tvoje životno i stvaralačko iskustvo, na koji će se točno način mentalitet onih koji tek stasaju i preuzimaju kormilo društva odraziti na cjelokupni svijet, a posebice na krhku budućnost umjetnosti i stvaralaštva u godinama koje tek dolaze?

Počeo bih od onog osnovnog. Ne želim zvučati pesimistično, nego realistično. Mislim da je generacija Z pogubljena. A ova nova ekipa koja dolazi nakon njih će jadnu Z generaciju itekako iskoristiti. Pogotovo one koji nisu dopustili da ih stariji malo usmjere i oblikuju. Ali nova generacija Alfa bit će neka nova podvrsta, mješavina ljudskoga i umjetnoga. Sam Bog zna na što će taj transhumanizam sličiti. A kad me pitaju koji mi je svijet bio draži… Uvijek kažem da je onaj u kojem sam živio kad sam bio mlad. I to ne samo zato što sam tada bio mlad, nego zato što je sve bilo nekako normalnije. Ne pere me neka nostalgija, a kamoli jugonostalgija – daleko bilo, niti je meni trenutno loše, ali ne mogu ne primijetiti da danas ima puno novog normalnog, tj. nenormalnog. Evo ti jedan plastičan primjer. Maloprije su me zvali da su se prevrnula kolica u kojima je bila moja unuka, beba stara godinu i pol. Zamisli, ljudi su samo prolazili… Nitko da trepne… Nevjerojatno mi je da je prolazilo toliko žena, a da nijedna nije imala onaj instinktivni, majčinski poriv da uskoči i pomogne. Zato mislim da smo zakoračili u svijet potpune apatije.

Spomenuo si AI… Neizbježno je zapitati se kako će se ta svojevrsna umjetnost umjetne inteligencije odraziti na glazbeno stvaralaštvo. Smatraš li da u tom proračunatom i hladnom algoritmu može postojati iole istinskoga duha? I kako će glazbeni pomladci u želji za kvazi-pozornošću stvarati stvarnu umjetnost, opipljivi život i autentične emocije?

Ako ne dođe do spoja umjetne inteligencije i duhovnosti, onda je ovo što se sada događa samo uvod u ono što će biti naš kraj. Nema tu Muskove priče: “Pobjeći ćemo na Mars, pa ćemo se negdje drugdje spasiti…” Ja sam svoj put odabrao, a i mene on. Mlađe generacije neka se bave tim stvarima. Osobno mislim da AI još uvijek ne može napisati pjesmu na način na koji je ja promišljam, jer ne može ući u samu srž stvari. Umjetna inteligencija pjesmi pristupa s logikom, a ne s dušom. I to je to, tu cijela priča završava. Onog trenutka kad umjetna inteligencija počne “voditi ljubav sama sa sobom”… e, tek ćemo onda biti u velikom problemu! Ali do tog trenutka, ne može napisati pjesmu na način na koji to činim ja. Ja sam vođen duhom i dušom, a ona je vođena logikom i algoritmima.

Nadovezujući se na tvoje promišljanje o duši, što bi poručio mladom glazbeniku koji na početku puta naivno vjeruje da su slava i novac konačni smisao? Isplati li se trčkaranje za tim blještavilom?

Ne isplati se! Na te pojedinosti ne treba gubiti vrijeme. To je nuspojava kvalitetnog rada. Ali to ne razumiju… Oni više nemaju onu razinu izražajnosti i emocija kakvu smo mi imali. Svi se oni danas rađaju s velikim, širom otvorenim očima, ali kod nekih su za ono bitno zatvorene. I ne možeš im to tek tako objasniti. Sigurno je da su bolji ljudi od nas, ali su puno manji radnici. Možda sve to i ne rade isključivo za slavu, nego više za neko trenutačno, vlastito zadovoljstvo – ono u stilu: “Super, prošla mi je pjesma, hura!” Ali kad dođe do praktičnih i realnih stvari – do stopala punih trnova, tada naviru realna pitanja. Nije život uronjen u glazbu sastavljen samo od toga da sjednem, nešto sklepam i uživam plodove. Cijeli jedan svijet se skriva iza toga. Nerijetko misle da je to tako, ali dođe vrijeme kada se jave da pitaju primjerice, kako se postaviti u poslovnim pregovorima. To im ljudski i rado objasnim, logično je da ću im tu pomoći.

Kad maknemo velika djela i projekte, i pitamo opuštenog Tončija dok je u svakodnevnom điru po Splitu: U kojoj te svakodnevnoj sitnici Bog najviše “zatekne”? Bude li onih dana kad Ga očajnički trebaš, a imaš osjećaj da je miljama daleko i da ništa ne progovara?

Ne mogu se sada sjetiti jedne konkretne stvari. Već u sljedećoj sekundi me nešto može podsjetiti na Njega. Trenutno mi je najbitnije čuvati unuka. Ali Vjekoslava je prva koja pazi na njega. A to da Bog šuti, to je sigurno. On stalno šuti! Ali nakon nekog vremena, kad mine faza tišine, shvatiš da je zapravo cijelo vrijeme govorio. Svi smo mi nestrpljivi. Nama je Njegovo vrijeme predugo, a objektivno mislim da je Njemu naša ljudska vremenska crta smiješna. Jer On već zna kako će nam biti na onom svijetu. Zato Mu je vjerojatno i smiješno kako se mi ovdje grčevito borimo i držimo za ovaj prolazni život. Ali i dalje me puno toga gura naprijed, jer mislim da se Njemu još uvijek nisam dovoljno odužio za sve što mi je dao.

Za sam kraj, spomenuo si taj osjećaj duga i odgovornosti zbog talenta koji ti je Bog dao. U kojoj “valuti” Mu uopće misliš vraćati te kamate? I da ogolimo priču za kraj, planiraš li nešto u budućnosti? Viče li nutarnji glas u tebi sa željom da napraviš nešto novo?

Još glazbe! Ako On providi, stvarat ću još glazbe Njemu na slavu. Mislim da Mu se samo tako, barem malim dijelom mogu odužiti. Znam da Mu ta glazba kojom Ga slavim nije potrebna, ali to radim iz zahvalnosti prema Njemu. Svaki dan živim i radim u neizvjesnosti, jer samo On zna na što će me još tjerati u budućnosti. A što se tiče projekta… Iskreno da ti kažem, nemam želja i nemam planova. Imam samo malo nade. Znaš zašto? Kad imaš prevelike želje i planove, onda ti ona “druga strana” počne pružati prevelik otpor. Zato… nemam želja, nemam nekih velikih planova, imam samo mrvu nade i volju da udjelotvorim tu nadu.