Mene je pronašao onaj koga sam tražio i ne znajući da ga tražim. Darovano mi je ono što ne bih mogao ni zamisliti ni tražiti. Oslobođen sam okova kojih se sam ne bih mogao osloboditi.
Mt 22, 34-40
U ono vrijeme: Kad su farizeji čuli kako Isus ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: »Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?« A on mu reče: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.«
Ovaj odlomak dijelom je Matejeva evanđelja (od 19 do 23 poglavlja) koji donosi Isusove konflikte s različitim vjerskim skupinama tadašnjega društva, a najčešće s farizejima. Matej ih prikazuje nedobronamjernima jer su vijećali kako Isusa uhvatiti u riječi (Mt 22,15), a pismoznanac postavlja pitanje kako bi ga iskušao (Mt 22,35). Način na koji Isus reagira nikad nije tek odgovor na provokaciju; bez obzira s kojom namjerom pitanje bilo postavljeno, on uvijek svojim odgovorom želi ukazati na bitno. Koristi konflikt da naviješta evanđelje, zamku da govori o slobodi, skrivene namjere da govori o ljubavi i nepodijeljenu srcu.
Isusov odgovor na zakonoznančevo pitanje nije izmišljanje tople vode. Zapovijed ljubavi prema Bogu temeljna je molitva židovstva, Šema Israel. A kako vidimo u prvome čitanju ove nedjelje (Izl 22,20-26), kao i u mnogim drugim starozavjetnim tekstovima, ni ljubav odnosno milosrđe prema bližnjemu nije bilo strano starozavjetnome čovjeku. U čemu je onda posebnost Isusova odgovora?
On stavlja ove dvije zapovijedi jednu pored druge, ističući tako da su međusobno ovisne. Ne mogu ljubiti Boga, a ne ljubiti brata. Kako ću ljubiti Boga a htjeti brata uhvatiti u riječi, postavljati mu zamke?! Inzistiranje na ljubljenju Boga srcem, dušom i umom (to jest, cijelim bićem) te bližnjega kao samoga sebe jedini je mogući način da se istinski ljubi. Međutim, da bih mogao ljubiti, potrebno mi je najprije iskusiti ljubav. Iskustvo pak ljubavi puno je više od osjećaja koji bi me na tren mogli obuzeti. Kako to razumjeti?
Bog se nama objavio, a vrhunac je Objave u Isusu Kristu. Nije nam objavio tek upute ili skriptu za dobar život, nego samoga sebe. On je postao čovjekom i prošao zemljom čineći dobro. Umro da bismo mi živjeli. Uzeo na sebe naše iskustvo da bismo mi mogli imati njegovo iskustvo. Sve što je činio jest da je ljubio. Konačno je poslao Duha Svetoga da one koji povjeruju evanđelju uranja u iskustvo spasenja. A to nije iskustvo pojedinaca nego Crkve, koja ga do dana današnjega slavi u sakramentima. Po njima se može iskusiti čudesna Božja briga i ljubav. Mene je pronašao onaj koga sam tražio i ne znajući da ga tražim. Darovano mi je ono što ne bih mogao ni zamisliti ni tražiti. Oslobođen sam okova kojih se sam ne bih mogao osloboditi. Dosada sam išao kamo sam htio, a sad sam stigao kamo sam trebao stići. I ne želim i ne tražim ništa više.
Onaj tko iskusi takvu Božju ljubav, ne može je privatizirati. Želi je podijeliti drugima. Ljubiti bližnjega kao što je i sam ljubljen. Želi da svi imaju takvo iskustvo. Da se svi spase, kao što i Bog hoće da se svi spase i dođu do spoznanja istine (1 Tim 2,4). Ali to se iskustvo ne dijeli (s) drugima nasilno, namećući im vlastiti put, nego blago, djelotvornom ljubavlju, svjedočanstvom života, molitvom, s malo riječi. Ono rađa u čovjeku sve veći osjećaj sućuti za druge, jer donosi svijest da bez Boga ne možemo učiniti ništa (Iv 15,5) i da njegovu ljubav nikako nije moguće zaslužiti. To je kraljevstvo nebesko. Novost života i nova razina međuljudskih odnosa na kojoj je nemoguće živjeti svojom snagom. Zahtjevnost evanđelja jednostavno nas nadilazi. Pokušamo li živjeti ga svojom snagom, brzo ćemo doživjeti neuspjeh. Jedna epizoda iz života svetoga Franje dobro pokazuje ovu istinu. U svojoj Oporuci Franjo piše sljedeće: „Dok naime bijah u grijesima, bilo mi je odveć gorko gledati gubavce. Ali sam me Gospodin dovede među njih i iskazah im milosrđe.“ Dakle, Franjo po naravi nije pokazivao sklonost prema gubavcima. Štoviše, bilo mu je gorko, odbojno gledati ih. Ali po iskustvu Božje ljubavi, mogao je poći među njih i iskazivati im milosrđe. Franjin prvi životopisac, Toma Čelanski, pripovijeda o susretu s jednim gubavcem kojega je Franjo poljubio. Gubavac je na svojoj koži osjetio ljubav, a Franjo se nastavio suobličavati Kristu toliko da je potkraj života bio obilježen znakovima njegove ljubavi, stigmama.
Iskreno nastojanje da vršimo zapovijedi ljubavi uvijek nas iznova vodi prema izvoru ljubavi. Svoju duhovnost uvijek možemo provjeravati po tome dovodi li u red naše odnose. Zahtjev evanđelja koji nadilazi naše snage istodobno upućuje na Božju snagu. Umjesto odustajanja od onoga što nam se čini preteškim (ljubiti sve ljude, i neprijatelje, moliti za one koji nas progone), valja ustrajati u traženju susreta s onim koji nas jedini može osposobiti za evanđelje. Po riječima svetog Augustina: „Daj mi što zapovijedaš pa zapovijedaj što hoćeš!“
Sve napisano želi biti tek poticaj za otvaranje iskustvu Božje ljubavi jer, po riječima starog himna: „Govoriti je uzalud, badava peru sav je trud. Tko kuša, taj tek pravo zna što znači ljubav Gospodnja.“
